Nečiji sin
Nejasno mi je: da me prati, bio bi mi iza le a, a ne ispred mene. Još mi je jedna stvar nejasna: zašto li ja njega izbjegavani? Trebalo bi biti obratno - prije nekoliko mjeseci me izradio k'o bekana. I to ne jednom.
Sad ne bih mogao podnijeti njegov gumeni osmijeh i mlitavu ruku na ramenu: "Čuo sam da si bio u bolnici. Mislio sam ti doći, ali nisam znao gdje ležiš. Jesi li sad dobro? Samo reci ako ti nešto treba... Pa, šta je u stvari? (Slijedi coktanje usnama.) Pamet u glavu - šta drugo da ti kažem. Sad mi izgledaš super. Jes' da si smršao, ali to bi i meni trebalo, he-he... (Gla enje po masnom trbuhu, zatim pogled u kojem nikad u životu nije zaiskrila iskrenost.) Ozbiljno - nikad bolje nisi izgledao."
Ne bih mogao da mu ne kažem: "Dabogda ti djeca ovako dobro izgledala kad ih budeš sahranjivao."
Pored sveg svog stida što sam se doveo u kurac, još treba da preuzmem i njegov stid?! Kako li bih se tek osjećao da sam ja njega zajebao? Da li bih osjećao ovaj gorkokiseli okus u ustima baš kao da sam dušu ispovraćao, leptire u stomaku kao kad izgubiš zadnji dinar u kocki, nemoć u koljenima, kao da sam se probudio pored nekog groba u krevetu kojeg sam sinoć u kafani pred svima "filmski" ljubio i držao za ruku, kao da sam, od silnog uzbu enja, omanuo kod neke dobre ženske, želju da legnem u krevet, pokrijem se po glavi, zaspim i probudim se u nekom drugom svijetu, kao neki drugi čovjek... ili se više i ne probudim.
Dok sam se penjao i dok sam otključavao vrata, čuo sam da zvoni telefon. Nije mi se žurilo da odgovorim, jer sam već odavno prestao primati pozive od nekog značaja ili one koje bi me obradovali...
Bio je to Zojo. (Poznavali smo se godinama i ja sam oduvijek mislio da ono Zojo dolazi od šatrovačkog za Jozo, a tako se, u stvari, prezivao. U ratu smo se zbližili. Žena i sin su mu zaždili u Ameriku, a on je stanovao kod mene, jer je bilo sigurnije nego u Cicinom hanu. Radio je kao barmen u nekom lokalu gdje su se skupljali "oslobodioci", političari, lopovi i kriminalci, ali baš nekog haira nije imao, ali bilo mu je dovoljno to što nije na liniji. Bojao se bilo šta zapaliti, ali je zato sve ostatke pića iz čaša sipao u jedan "bocun", pa su tako nastajali kokteli od kojih su odumirale moždane ćelije.)
Zvao je iz Amerike.
"Živ si?"
"Kažu."
"Ovdje pukla priča da si riknuo."
"Znam. Kako si ti?"
"Nikako. I sam si bio pet godina. Ako se prilagodiš Americi - onda si hadžija. A, ja sam pokušao nemoguće: da se Amerika pri lagodi meni."
Glas mu je bio ozbiljan i tužan: "Zovem te da te pitam - ti u tome imaš iskustva - kako se razvesti?"
Pokušao sam se sjetiti: "Znaš kako je? U prvo vrijeme kao da si popio Red Bull - dobiješ krila. Kao da si pušten s lanca, iz kaveza. Ne znaš kud udaraš. Kao da su te provukli kroz kopir-mašinu u stotinu primjeraka, pa nema gdje te nema u isto vrijeme. Pitaš se: Bože, što li mi je ovako dugo trebalo? A, onda se jedno jutro probu diš sam u krevetu. Nema ni sinoćnje fukse, nestalo je kafe u kući, sve košulje i čarape su ti prljave, kupanje i brijanje ti je zamorno i čini se nepotrebnim, sve češće se hvataš kako o bivšoj misliš: Moja..., a ono više nema ničega što bi mogao nazvati tvojim, svo jim... Osim djece. A, i to je ubleha. Varakaš se da im nedostaješ kao što ona nedostaju tebi, a na pisma, koja im sve rje e pišeš, više ne dobijaš odgovore, telefonski razgovori su kratki i ispunjeni šutnjom... Sav si prazan. Jedino si pun suza, kajanja i govana... Ne znam, moj Zojo, ja ni sebe ne znam savjetovati, a kamoli koga dru gog. Razmisli. Šta drugo da ti kažem? Znaš, u jednom trenutku ti se nešto čini neizdržljivim. Kao zubobolja. Lakne ti kad izvadiš zub i kutarišeš se bola, a pri tome zaboravljaš da si ostao bez zuba i da novi neće više nikad narasti. Pa, zar je kod tebe dotle došlo?"
Zojo mi kaže: "Ma, traje to već godinama. Ta sitna podjebavanja, nervoze, dizanje nosa, ali neki dan me nešto totalno razjebalo. U kafanu je ušao jedan Bosančeros (inače se tu skupljamo, a i ima nas poprilično). Bio je k'o zemlja. Hodao je od stola do stola i zaje bavao, ali ga niko nije bendao. Onda je prišao meni: Vidi našeg borca. Borac, šta ćeš popiti? Znam da si se izjebao u Sarajevu, ali nisi jedini... Onda se počeo smijati pokvarenim zubima, stavio mi ruku preko ramena i u povjerenju (da čuje cijela kafana) rekao: MA, BOLAN, NIŠTA SE NE SEKIRAJ. BILA TI JE SA SVAKIM VJERNA! I smijao se, smijao, a ja sam pomislio kako bih ga samo prije par godina sastavio sa zemljom, ugušio onim trulim zubima... Ali, u meni nikakvog osjećaja - ni ljutnje, ni ljubomore, ni žalosti. Tu je nešto umrlo. Tu je sve umrlo."
Pokušao sam ga zagrliti preko telefona, pa da ništa ne moram reći. Sjeo sam na stolicu. Ništa mi nije padalo na pamet. Ništa pametno. Svejedno, važno sam se iskašljao: "Jebiga, Zojo. Ne moraš biti nečiji muž da bi bio nečiji otac. A, to je najvažnije."
I on je osjetio da lažem. Rekao je: "Izvini što sam te peglao."
Sjedio sam sâm na stolici i premetao po glavi: kad nisi nečiji - onda si ničiji. A, kad si ničiji - onda si ničiji. Ištekao sam telefon iz zida, kao da će to sve riješiti. Slavodobitno sam glasno rekao: "E, neće mene niko zvati!"
