220-643
Piše: Ahmed Burić
(objavljeno u magazinu BH Dani 19. oktobra 2001.)
Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere
U subotu je zvonio telefon. Ranije nego obično - ko zove malo poslije osam sati? - i majka je zapisala broj: 220-643, a ispod prezime: Džamonja. Javio sam se i s druge strane slušalice začuo glas:
- Vozdra, ej, molim te, imaš li Hemonov broj?
- Nemam ovdje, Daco, u redakciji mi je. Nazvat ću te kad budem tamo.
- Dobro, fala ti.
Otišao sam do redakcije, u njoj nije bilo nikoga, nisam nazvao Dacu. Mislio sam kako ću ga nazvati u ponedjeljak, ionako je u restoranu u Blagaju rekao da me napada zato što mu ne dajem nikakvog povoda. Onda smo se u kupeu smijali tome kako on ne zna da pjeva i kako ja ne znam da pišem. Onda smo se rastali.
Zauvijek.
Jednom su bile neke novine koje su se zvale Večernje. I neki tip koji je pisao priču zbog koje ih je jedan klinac kupovao. Jednom je bio jedan pisac koji je uredniku, danas uglednom slavistu, odnio Hemingwayevu priču sa samo promijenjenim imenima likova. Urednik mu je rekao da to stilski ništa ne valja i da donese drugu.
Jednom smo sjedjeli u kafani pored Pozorišta mladih. Bio je Pakt o stabilnosti (čega, u p..... m.......), a prekoputa u hotelu spavao je, među ostalima, dr. Tuđman, pa je bio proglašen policijski sat. Daco je rekao: "Ma ja, on je stariji čovjek, ide kasno spavati."
Igralo se jednostavne igre - prišpila - po dvije marke partija i bilo nas je četvorica. Točnije, petorica smo ostali u kafani jer jedan se stalno mijenjao. Šeha, Daco, neki čovjek kojeg sam vidio prvi i zadnji put, Milan, Semir i ja. Prve dvojice više nema, a otad su samo dvije godine.
Drago mi je da si vidio i bio ovdje, da vidiš o čemu se radi, a radi se zapravo o ničemu.
Jedini američki pisac među svima do kojih držim bio je Daco. Njegov rukopis je bio svjetski, on je životu i smrti gledao u oči. Taj fiction-faction u nas nije previše cijenjen, u nas više vole one što hoće "dopisivati" svete tekstove, onu "poetiku potpećenih cipela". Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere.
Ja zapravo sve ovo nisam doživio, jarane, ovo sam sve izmislio. Čak i da nisam, ja znam da ću izaći na ulicu i vidjeti tvoju fotografiju sa smrtovnice. I onda će mi se ona nasmijati negdje iza ćoška i reći: "Vozdra, papak, šta ima?" Ja ću poći da nešto zaustim, a ti ćeš odmah ispaliti: "Pa ja, papak je onaj tip što ga ti kurtoazno pitaš šta ima, a on ti stvarno počne pričati o svom životu." I onda ja, teatralno: "Ovo je naš najveći živi pisac kratke priče, Dario Džamonja." I on: "Je l' to misliš da si me sad odobrovoljio, pa te neću zajebavat'?"
Ne mislim. Sad samo više neću morati govoriti "živi". I neću te oplakivati po "zvaničnim" manifestacijama s ljudima koji nisu znali o čemu se radi, iako se, kako si pravo kazao, ne radi ni o čemu. Nazvat ću Edu i Senada naručit ćemo po pivu, i šutjeti.
