Prijatelj


Piše: Irham Čečo
(objavljeno u magazinu BH Dani 19. oktobra 2001.)

Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja.

Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo.

Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik.

Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.

Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.

Leave a Reply