Dario


piše: Abdulah Sidran (iz zbirke "Morija")

suviše mlad
da mi bude brat
a pregolem izrastao
da mi bude sin

pa nam isto bivalo
reknem li mu "sine"
ili mu reknem "brate"

trideset je godina
na nogama umirao
s noga padao
i na noge se uspravljao
sam samcijat
samom svojom snagom
on
sin sarajeva
dario džamonja

toliko se puta
iz nje išèupavo
da se gradom šaputalo
"njega neæe smrt"

a kad umrije edo
dario plati
da u novineiziðe
ovakva
èitulja o rastanku

"dragi edo
vidimo se uskoro
tvoj daco"

II

koji dan poslije

ne znam gdje sam
ne znam ko sam
ne znam šta sam

i ne znam šta govorim

dok darija
ispod mojih noga
pod zemlju spuštaju
ljudi bolji od mene

govorim i govorim
a sve se držim
za memnunovu ruku

rukometaš
idžakoviæ memnun
zvani æuna
iznad grobnog mjesta
pokazuje kartonsku
kutiju od cipela

punu njegovih
i dacinih uspomena

dolje
više od pola
dobrog sarajeva
stalo
pa plaèe

narasla
strašno narasla
u brdo se pretvorila
ona crna rupa

a niko nemrda
niko
kuæi da krene

i niko ni u kog
nego svako preda se
kao kakav težak krivac
gleda i šuti

nema te sile
da ovaj narod
oa dacinog groba
pomakne
i otjera


Leave a Reply