Dario Daco Džamonja

Sjedili smo tog kasnog poslijepodneva u Velikom parku, pušili šuteći, dumali nešto svoje - ako smo uopšte i dumali.

Ja sam gledao u stablo platana po kojem je plesalo sunčevo svjetlo i mislio kako me njegova kora podsjeća na leopardovu kožu. Rekao sam to Mrkom, a on je bacio kratak pogled, mrzo­voljno povukao dim iz cigarete i rekao: "Mene podsjeća na debele Njemice na plaži, na moru kad im se koža guli s pocrvenjelih ramena..."

Pošli smo taj dan u kino, Romaniju, igrao je neki film sa Barbarom Streisend i Robertom Redfordom, kod Privredne banke smo odigrali par brzih lutrija, a onda, baš kao da smo to unaprijed dogovorili, pređosmo pustu Titovu i sjedosmo na klupu...

"Nekako se čudno osjećam", rekoh.

"I ja."

(Sutradan smo, iz novina, saznali da je baš u isto vrijeme - pet i deset, ako se ne varam - dok smo mi sjedili u parku, Bukurešt pogodio zemljotres, a i Beograd ga je osjetio dovoljno da se ljudi uspaniče; u Sarajevu su ga, možda, osjetili oni što stanuju na najvišim spratovima... Ne znam kakve to ima veze, ali, kontao sam, ako je istina da zlatne ribice i još kojekakve životinjke mogu pre­dosjetiti zemljotres...?)

Klupa na kojoj smo sjedili nije bila baš najsretniji izbor: do nje je bila javna hala sa svim svojim miomirisima, a bila je i poznata kao omiljeno sastajalište pedera najniže klase, nimalo nalik "nurejevima" u Armani odijelima i svilenim košuljama.

Prišao nam je mladić, vrckajući guzičicom: "Ah, kakav pre­krasan dan! Mogu li dobiti vatre", pitao je i načinio pokret rukom kao i da bi sjeo na klupu?

"M'rš u pičku materinu pedersku", prekinuo ga je Mrki, a pederčić je, s prezrivim izrazom na licu, rekao: "Samo pitam, ne ljuti se - muškarčino!"

Nikad nisam bio ljubitelj pedera, ali ja bih mu, ipak, dao vatre i (vjerovatno) se zajebao, jer on bi tad sjeo pored nas, počeo neku svoju isplakanu priču i valjalo bi ga se nekako kotarisati...

Mrki je bio u pravu. Kao i u većini slučajeva.

Bio je stariji od mene desetak godina, ali nikad nije pokazivao da mu to smeta, da nismo ravnopravni, nikad se nije ponašao pokroviteljski ili superiorno - družili smo se, otaljavali naše živote ne znajući baš puno jedan o drugom.

Naišao je neki čikica, zamahao štapom na nas (mi smo sjedili na naslonu klupe, a noge držali na sjedištu): "Ima i drugih ljudi koji će koristiti tu klupu...", pokušao je od svog, još jednog, beznačajnog dana napraviti "događaj", ali ga Mrki nije ni pogledao, nego samo procijedio: "Ne prdi, stari!"

Opet sam se osjetio malčice nelagodno, a Mrki, kao da je pogledao karte mojih misli, počeo je objašnjavati: "Najviše na svi­jetu mrzim licemjerje, taj strah da se stvari nazovu pravim imenom, sve to prenemaganje oko "starih i bolesnih"... Znaš li zašto ljudi vode brigu o "laponcima" i "dilajlama"?"

Bilo je to samo retoričko pitanje: "To je njihov ritual, neko pagansko, vudu prinošenje žrtve, samog sebe, ne bi li izbjegli nešto što mora da se desi ili zaobišli nešto što je moguće da se desi. Ko normalan uživa u pranju smežuranih guzica ili "igrajući" se s debi­lima, invalidima? Niko! Zato okrećem glavu od njih, nastojim ih izbjeći, odvratiti pogled od tog ogledala u kojem se vidim: bespo­moćan, okružen ljudima koji mi pružaju "ljubav i pažnju" kad mi više nije potrebna..."

Pokušao sam da se složim s njim:

"Znam, ali to, brate, izgleda nekako..."

"Okrutno? To si htio da kažeš?"

Kimnuo sam glavom: "Dobro, pusti sad to: ali šta ti je trebalo da sinoć onako handriš Debu?"

(Sinoć smo igrali pokera kod mene: on, Deba, Mujo i ja. U početku je Deba dobijao - pošla ga je karta, ono što se kaže "k'o budalu kurac", a nije da je Deba bio levat za poker, pa nas je "čakuzio" sve dok mu Mrki, najnevinije i najbezazlenije, reče:

"Bogami, Deba, da sam na tvom mjestu, ja bih se zabrinuo."

"Što to?!"

"Pa, kako te sere karta - šta li ti žena radi večeras?"

Debino lice je buknulo, pokušao je da se slabašno nasmije, a onda nasuo veliku čašu "štoka" i pravio se da ignoriše sve daljnje dvosmislene primjedbe Mrkog, ali je počeo cupkati na stolici, paliti cigaretu na cigaretu, a na kraju me upitao: "Mogu li telefonirati?"

Otišao je u hodnik i vratio se kao malo umiren nakon kratkog razgovora (sa ženom, bezbeli), ali je počeo gubiti i to s nekim sla-dostrašćem ili kao da se žuri da zijani zadnji dinar...)

Mrki mi je spustio ruku na koljeno: "Prvo da ti nešto kažem, ako hoćeš, možeš to nazvati i savjetom: nikad se nemoj ispovijediti pri­jatelju, nikad mu ne otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokaži nijedan ožiljak. A, ne prihvati to ni od njega - ako hoćeš da sačuvaš prijateljstvo."

Prekinuo sam ga:

"To mi nekako zvuči apsurdno: kome ćeš - nego jaranu? Valjda za to prijatelji i služe?!"

"Prijatelji služe da te zajebu, da iskoriste kad za to dođe trenu­tak, da ti podastru na sto sve ono što si im nekad - ti si to već i za­boravio - povjerio. Ili će, ako su oni 'pukli' pred tobom, početi da te mrze, jer znaju da ih imaš, da ih držiš..."

"A, žene?"

Oči su mu bljesnule: "One - posebno."

Nastavio je: "E, sad da ti ispričam za Debu! Jesi li primijetio da uvijek nosi košulje dugih rukava?"

Nisam, a i da jesam, mislio bih da je to neka njegova "furka"...

"Znaš li zašto? Da sakrije ožiljke. U četvrtom gimnazije, dok se još zabavljao s Vericom, sadašnjom ženom, prerezao si je vene. Jedva su ga spasili. Svi u gimnaziji, pa i u gradu, znali su da se Verica "klepa" naširoko i nadugačko. I on je to znao, ali se pravio "tošo", a onda mu je, tupanu, palo na pamet da stavi žilet u venu. Onda ju je zaprosio, bolje rečeno - ucijenio: ako se ne uda za njega, slijedeći put će očevim pištoljem ubiti i nju i sebe. Ona, "čvaka", kakva je vazda bila, pristala je na brak, ali pod svojim uslovima: nema joj se pravo miješati u život, nema mu pristupa u njenu postelju - pristaje na to samo radi njega, da bi ostali svijet mislio da je muškarac, a ne pihtija - baš tako je rekla! Ništa ti ne foliram: sve mi je to Deba sam ispričao. Licemjerje ga je do toga dovelo; upropastio je i svoj i njen život samo zato što stvari nije nazvao pravim imenom, a to što ga ja podjebavam je samo ventil na koji mu ispuštam višak "pare". I znam da me mrzi. A, to je dobro, jer ako prestane reagovati na moje sitne zajebancije, to lako može značiti da bih se i ja, pored Verice i njega samog, mogao naći na nišanu pištolj a..."

Sav sam bio smušen: Mrki je u sekundi sve okrenuo tumbe, a, svejedno, činilo mi se da je u pravu, i to mi se gadilo.

"Znači li to da trebaš da živiš k'o životinja, da stalno vrebaš, da izbjegavaš da budeš uvreban, da stalno budeš sam?"

"Znači", rekao je sigurnim, mirnim glasom.

"Ali, ako ja to neću, ne mogu?"

"Onda ćeš cijelog života ostati na raskršću..."

"O čemu pričaš?", nisam shvatio.

"... a raskršća su najgora mjesta, najviše nesreća se događa na njima."

Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može, čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo "listanje" crvotočnih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima.

Doduše, i Evropa u svojim riznicama posjeduje slične knjige, ali one sada služe samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike zločine.

Ovo je samo jedna banalna, ljubavna priča - doduše malo neobična, ali i dalje, u svojoj biti - ljubavna.

Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Baš kao i danas, kuburilo se s parama, s papirom, sa štamparijama, znalo se desiti da časopis izađe u decembru, ali s "nekim datumima jula".

Lova je bila tanka (ako ju je uopšte i bilo), a jedina prednost je bio bife u kojem je piće bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loša.

Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i pobacam prispjele rukopise u smeće.

Već sam se bio toliko izvještio da mi je bilo dovoljno da pročitam samo prvu rečenicu, pa da znam o kojem se "piscu" radi.

Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo stajalo:"Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta go­dina!) Dario. Ja sam veliki ljubitelj Vaših priča i bilo bi mi neo­bično milo da ih pročitate i da date svoj sud, pa ma kakav on bio. S poštovanjem, Mirjana. Tel. 35-992."

Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pret­postavkama, to je bila neka ženska "s kondorom - a ne ticom - u glavi", ali, kako ionako nisam imao šta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas.

Predstavio sam se i rekao: "Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobično pismo, jer mi niste poslali ama baš nijedan Vaš rad na osnovu kojeg bih mogao izreći svoj sud."

"Vidio" sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: "Znate, nemojte me krivo shvatiti, ali sam pomalo paranoična u ovakvim stvarima - mislim da urednici primljenu poštu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivši je, pa sam htjela da Vam lično predam."

"Gdje stanujete?"

"Ah, tu blizu - u Skerlićevoj."

"Hoćete li da se sad nađemo?"

"Znate, ima još jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinu­ti o svojoj baki, dok mi roditelji ne dođu s posla."

"Pa, kako ćemo onda?"

"Da Vas popodne sačekam u prvoj 'kifli' u Parkuši?"

"A, šta ako bude zauzeta?"

"O tome nisam razmišljala - sačekaću Vas na početku 'hipi klupe' ispred..."

"Ali, hladno je..."

"Nije važno - znači dogovoreno?"

"Dogovoreno."

Namjerno sam kasnio i spuštao se niz Veliki park, da bih se u slučaju nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti, po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku - bila je mlada. Lice joj nisam mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i ruskom šubarom...

Ušli smo u Parkušu, ja sam joj pridržao kaput, a ona je zatresla riđu kosu i pokretom ruke zabacila na leđa, a ja sam istog trenutka znao da ću joj objaviti priče, pa makar pisala kao Milan Čakar.

Imala je zelene oči i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzaci­je koju smo započeli, saznao sam da je četvrti razred gimnazije, da namjerava upisati biohemiju; pri sebi je imala potanku kožnu mapu (s pričama pretpostavljam).

"Pa, možete li mi sad dati Vaše radove?"

Ona je stidljivo oborila oči: "Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu."

"E, jebi ga, ovo je već previše", pomislio sam. "Kako to mislite?"

"Znate, kao što sam Vam već rekla, moram paziti na svoju baku - ona ima, kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teško, da prije podne, u bilo koje doba, dođete kod mene kući..."

Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala:

"Naravno, sve to utrošeno vrijeme bilo bi Vam plaćeno - baš kao da mi dajete časove iz matematike", nasmijala se.

Dala mi je adresu i ja sam sljedećeg dana prepoznao jednu od onih vila sa ogradom i kapijom od livenog gvožđa, u čijem je dvorištu rasla raskošna kruška, a u proljeće i ljeto, teško se moglo išta vidjeti od gusto zasađenih ruža uz ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli bršljanom; parketi su bili uglancani kao ogledala i osjećao se miris Četiri asa (sredstva za čišćenje podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostačkim, na kojima, ispod zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riču jeleni, više nalik na mršave krave), takođe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kučukalića... - pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevića:

"Ovo je moj otac."

Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oči i pomalo kukast nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog teškim draperijama, stajao je Steinway klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko Šipadovo govno.

Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe dobijao sraćku, a nije bilo baš red da prvi dan započnem sra­njem. "Ah, ne upitah Vas jeste li doručkovali."

Jučer sam, u podne, pojeo par viršli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde, nećkao: "Pa, može..."

Vratila se s dva sendviča s puterom i presovanom šunkom i s bakicom, koja me nije udostojila ni pogleda.

Čitao sam njene priče (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea, Kastanede, Lotreamona), ali me je oduševila svojim pozna­vanjem književnosti: otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, Žan Ženea i Roberta Penžea, Emila Ažara...

Jedno jutro nisam imao ni dinara, čak ni za "popravni" i tresao sam se ko đerđef; zamolio sam je da mi napravi čaj, jer, izgleda, imam upalu grla (što nije bilo teško isfolirati, jer sam prethodnu noć popušio bar pet kutija niške morave bez filtera): "I, ako imaš malo ruma", dodao sam.

Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio "pola-pola", pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: "Osjećam da bi i meni čaj pomogao."

Mirjana je prijekorno rekla: "Ali samo jedan."

Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena "ne znam kako da se izrazim - navika"; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (na­ravno, u korist ruma).


* * *

Mirjanin zimski raspust je prošao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala popodnevnu nastavu i prcali se kao mršave svinje, a na priče i redigovanje smo sasvim zaboravili.

Na Mirjani mi se sve sviđalo, sve je bilo idealno između nas, ali, koliko god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvožđem lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru - po imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjećao je da smo ona i ja potpuno dva različita svi­jeta, dvije planete što kruže u različitim orbitama...

Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i slušali smo (pod­vlačim slušali, jer je televizor bio pokvaren - bilo je tona i "snije­ga"; ni gramofon nije radio, jer sam ga ja pokušao popraviti, a, za ono što smo namjeravali raditi, nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija).

Istina je da se svaki sredovječni (i mlađi) Amerikanac sjeća šta je radio i gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neću nikad zaboraviti kad se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka Čolića, a onda je slijedilo saopštenje...

Mirjana se nije obazirala (ili nije čula) o čemu je riječ: umro je Tito!

Navlačila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, slušao "bla, bla..." i napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels "najavio" iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorškim ulicama, ali ovo je bilo "zaprave", pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: "Ma, nosi se u pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pička."

Ona je pokrila lice rukama i istrčala iz mog stana.

Nikad je više nisam nazvao. Ne kažem da mi nije bilo krivo zbog tog naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shva­tim da je njeno ime Evropa, a moje Balkan.

Nebo, do tada, bolno plavo i vedro, zamračilo se u sekundi. Tmasti, tamnosivi oblaci su nadirali sa zapada i dan pretvorili u noć. Valjali su se preko nepreglednog horizonta, ispresijecani munjama i predvo eni vjetrom, koji je, u početku, samo zatalasao moćne grane borova ispred kuće, a onda ih počeo šibati, činilo se sa svih strana, sa tolikom silinom da su šišarke počele da bubnje po krovu...

U isto vrijeme se oglasila i alarmna sirena a televizijski program je prekinut upozorenjem da tornado dolazi i da potražimo sklonište...

Amerikanka je zgrabila ključeve kola, čekovnu knjižicu, našu kćerku i sjurila se niz stepenice u podrum. Ja sam pokupio kutiju cigara i upaljač sa stola, par konzervi piva iz frižidera i pridružio im se u mraku. Svaka daska u kući je jecala pod naletima vjetra, a grmljavina oduzimala dah.

Sjedio sam sa trogodišnjom kćerkom u krilu, palio cigaru na cigaru i u sebi ponavljao: "Ne daj Bože, ne daj Bože, ne daj Bože..." i plakao, ne od straha, nego što me sve podsjetilo na nešto slično što sam već doživio i preživio davno, davno... sa drugom ženom i sa drugom (tada) trogodišnjom kćerkom.

U dugih pola sata se sve smirilo; sunce je ponovo zasjalo i jedi ni trag nevremena su ostale polomljene grane drveća po mokrim ulicama. Sutra ću, na vijestima, saznati da nas je tornado promašio za nekih petnaestak kilometara, poravnao centar gradića Barnevelda, ubio pet ljudi i trideset krava na okolnim rančevima; ko u isto vrijeme godine, u Crownpointu, Indiani, gdje sam radio kao kuhar u restoranu "Kod Nicka".

Završavao sam drugu smjenu i bio je četvrtak - spor dan, pa je kuhinja bila zatvorena već oko devet sati naveče; preostalo mi je još samo da očistim šporete i operem pod - satak vremena posla, ali me je gazda, Nick, prekinuo:

"Zajebi to večeras. 'Ajmo na piće."

Sjedili smo u baru, samo nas dvojica i barmen Larry, a Nick je nazvao svoju kuću i rekao ženi da večeras ne može doći, da mora obračunati plate radnicima...

Za prevoz kući nisam mogao računati na Larryja, jer je bio ko zemlja, pa sam pitao Nicka:

"Možeš li me odbaciti, jer sutra radim prvu smjenu?"

"Ne brini za to. Do i sutra kad hoćeš - pisaću te cijeli dan. Idemo večeras u Casino."

"Jaštaću! Nemam banke u džepu."

"Nema problema - ja ću ti dati pare."

"Aha. A, vratiće ti ih moja mati Kadra iz Nevesinja."

Nick se zbunio:

"Kadra? Zar ti majka nije u Holandiji?"

"Zaboravi, nema veze - to je neka naša, sarajevska zajebancija... Nemam para, to hoću da ti kažem, čovječe."

Opet će Nick:

"Nema problema - rekao sam ti da ću ti ja dati pare: ako izgubiš - ne duguješ mi ništa; ako dobiješ: pola meni - pola tebi."

Do Casina ima vožnje sat i po, pa smo, sa srećom, krenuli. Zamolio sam ga da, ipak, svratimo do moje kuće da se nabrzinu presvučem: neću da izgledam ko furda u Casinu.

Obukao sam crne DOCKERS pantalone i crnu FROG košulju, evropskog dizajna i, plus, svezao bijelu, svilenu kravatu, pa sam i ličio na nešto, iako sam u džepu imao samo sto dolara što mi ih je Nick dao.

Kockarnica je bila na nekom jezeru, na brodu, blizu Chicaga, ali na teritoriji Indiane.

Koliko sam shvatio, u Illinoisu (gdje pripada Chicago), kocka nje je zabranjeno, pa svako iz Chicaga dolazi tu.

Četvrtak je, kao što rekoh, spor dan, pa je na parkiralištu ispred bilo samo desetak kola, a me u njima se izdvajao ogromni, bijeli "lincoln" sa šestoro vrata. Nick je promrmljao:

"Oho. M.J. je ovdje večeras."

"Ko?"

"M.J.! Michael Jordan! Bože, kako taj čovjek voli da kocka."

Na stepenicama što vode do palube stajala su dva brda od čovje ka i Nick me upozorio da su ta dvojica Jordanovi tjelohranitelji, a da su druga dvojica, sigurno, s njim u sali.

Slatka jeza me obuzela pri pomisli da ću kockati za istim stolom sa Michaelom Jordanom i u samo desetak metara do ulaza ja sam sanjao: kao, krenuo mene rulet ko budalu kurac, a Jordan - gubi li gubi! U neko doba ostane on kokuz, a ja mu prebacim gutu žetona; on se izvadi s mojim parama, još i dobije; zahvaljuje mi se i daje mi svoj privatni broj telefona i obećaje mi karte za "Bullse" kad god zaželim; ja mu kažem da bih volio da se vidim sa Tonijem Kukočem, on kaže...

Tu se budim iz sna, jer sa samo sto dolara u džepu mi i nije dozvoljen pristup u salon (ulaz je da promijeniš minimum 500 $ u žetone), tako da ja svoju stoju mogu zijaniti samo u predvorju.

Nick, bezbeli, ide ravno gdje je velika lova i želi mi sreću, a ja se već bavim mišlju da uopšte i ne kockam, da sjednem za bar i da se obločem, a da Nicku kasnije kažem da sam prokockao pare i mirna Bosna.

Poručim "Johnnie Walker" - s "crnom etiketom", naglasim, a šankerica me pogleda kao zadnje govno i kaže:

"Drugog i nemamo, gospodine!" Sa velikim naglaskom na ono "gospodine".

Stavljam stojanku na šank i pitam se koliko će me zaklati; ona mi sipa naprstak u čašu i vraća mi kusur od 92 dolara. Strpam 90 dolara u džep i ostavim joj 2 dolara bakšiša. Ko biva - ostaviću uti sak. Ne kaže mi ni hvala.

Razgodim viski na dva gutljajčića i na jednu cigaru i skontam da nema šanse da se čak i pripijem za preostalih 90 $ i sa njenim sipanjem.

Poručim "heineken" - duže će potrajati (ovaj put joj ostavim kurac, a ne bakšiš) i odlučim se da sjednem za mašinu.

- Kako sjedoh - tako me krenu; dobar sto na uloženih dvadeset. Opet imam šanse da se ušikam, ako ništa drugo. Opet naručujem "heineken", da ne pokvarim sreću: mašina je poludila - u manje od sat vremena dobar sam 800 $.

Kažem sam sebi: ne čačkaj mečku, uzmi pare, sjedi za šank, sačekaj fajront i Nicka, daj mu njegov tal i opet si dobar polumjesečnu platu.

Ali, ne bih ja bio ja, da ne odem ravno do mjenjačnice na ulazu u salon i ne uzmem 500 $ žetona.

Samo dva stola rade: rulet i ajnc ("Black Jack").

Za ajnc stolom je samo jedan igrač u tamnozelenoj košulji, braon pantalonama i s kravatom iste boje; malo razvezanom oko vrata... s dijamantskom naušnicom...

Iza njegovih le a dva crnca s mumificiranim licima na kojima samo oči rade: kruže po cijeloj prostoriji i, naravno, zaustavljaju se na meni, koji pokušava izgledati nonšalantno i došetati do stola gdje kocka njihov gazda - jer to jeste M. J.

Isti osmijeh, ista faca, ista ćelavica prekrivena graškama znoja, koju sam vidio nebrojeno puta na televiziji.

Premećem svojih pet glava u žetonima (25 komada po 20 $), kao, ja ću sada sjesti za isti sto s Jordanom, baš kao da tu i pri padam. Me utim, gospodin Jordan ne voli dijeliti sto ni s kim, pa mu krupije dijeli karte na sva slobodna mjesta na zelenom stolu, a on stavlja na svako veliki, crni, četvrtasti žeton (l .000 $) dok pijuc ka nešto žuto iz čaše.

Pravim okuku do ruleta gdje Nick, pet-šest frajera i jedna koka (dobra, da ne griješim duše) igraju na veliko.

"Ah, tu si", kaže Nick, sa velikim osmijehom i velikom gutom žetona ispred sebe.

Sjedim pored Nicka i stavljam žeton na srednju kolonu: već sam u glavi odlučio da ću igrati deset puta isto, pa šta Bog da. Dade Bog: od deset puta dobijam osam, što je narednih 240 $ dobitka.

Dok se rulet vrti, žalim se Nicku kako me je šankerica zaklala za viski u predvorju, a on mi objašnjava da je sada pravo vrijeme za osvetu, jer u salonu su sva pića i cigare besplatni...

Nastavljam da igram isti "sistem", srednju kolonu... Dobijam i gubim, dobijam i gubim; izgubio sam već račun koliko imam para ali konobarica mi sipa viski čim primijeti da je čaša prazna (a to je često).

Pitam Nicka gdje je hala i on mi pokazuje rukom u nekom neo dre enom pravcu. Malo sam izgubljen u uskim, brodskim hodnici ma, ali tad vidim Jordana (u pratnji tjelohranitelja) kako, otkopčavajući šlic, ulazi na jedna vrata, a ja za njima.

Stojimo iznad pisoara i, kao svi muškarci na svijetu, uz isto "Uuuh" i "Ahhh", uživamo u trenutku.

Sretnu nam se pogledi i Jordan mi se obraća:

"Cool shirt, man" (Strava košulja, jarane).

"Yup! Thank you" (Aha! Hvala).

Otresamo zadnje kapi, a Jordan se opet ceri:

"I thought that I had good one" (Mislio sam da je moj velik).

"It's nothing as iy've used to be" (Ništa je kakav je nekad bio).

"That's for sure; and it'll never be" (Ta ti je dobra; nikad neće biti kao prije).

Dok peremo ruke nad lavaboom, smijemo se i rukujemo se:

"See you round, man" (Vidimo se opet, jarane), kaže, bogami, ko da to zbilja misli.

"Yeah. Sure" (Aha. Bezbeli), odgovaram.

Već sviće i vrijeme je fajronta: zadnje piće i zadnja opklada. Stavljam stoju na broj i gubim.

Na izlazu Nick mijenja poveliku gomilu žetona za ček, a ja za "cash". Guta para!

U kolima brojim pare: 720 $. Dajem Nicku njegov tal, ali me on odbija:

"Nek' ti je sa srećom. Vrati mi samo mojih sto dolara. Ja sam, ionako, dosta dobar večeras."

Vozimo u krvavocrveni zid oblaka što izranja sa horizonta i Nick me upozorava da ćemo, vjerovatno, imati gadno nevrijeme kad stignemo u Crownpoint.

Autoput, gladak ko ogledalo, pust je u to doba, Nick pritišće gas do daske, pa smo kući pola sata ranije nego da smo vozili dozvo ljenih 65 milja (100 km) na sat.

Pozdravljam se s Nickom, sjedim na verandi i ponovo brojim pare. Osjećam se sretnim i sigurnim i ne mogu da opet ne počnem sanjati: ako svake nedjelje budem dobar bar pola ovoga, onda ću za godinu dana...

Tad odlučim da popijem još jedno pivo prije spavanja, da izmerakam svoj dobitak, da odbacim tu krpu samosažaljenja, koja me, evo, već četiri godine guši i pokriva kao gubavca, da...

Ostavljam pare ispod teške, staklene pepeljare na stepenicama na verandi...

U par minuta, koliko mi je trebalo da otključam vrata, odem do klozeta, do frižidera u kuhinji po pivo...

Otvorilo se nebo, ili bolje rečeno, pakao.

Na verandi ni traga od pepeljare, a kamoli od mojih para; kiša šiba u vatrogasnim mlazovima, skoro horizontalnim od jačine vje tra, a ja stojim nasred ulice i urlam, plačući u "oko oluje":

"Ubij, pederu! Ubij, ne muči me više! Ubij, majku ti jebem! Ubij, ubij!!!"

I, opet, ne ridam ja zbog gubitka jebenih dolara, nego što je, opet, po bog zna koji put, ta mrva sna koju sam imao ubijena u MENI: ja urlam da ga nadjačam jer, kroz svu grmljavinu i munje što ih šalje, ja glasno čujem njegov podrugljivi smijeh:

"Koji ti je kurac trebalo još jedno pivo?"

Izgleda da sam i uspio u tome, jer sve se smiruje naglo kako je i počelo, a Branko, moj jaran iz Trebinja, u čijoj kući, ustvari i živim, izlazi na vrata, samo u gaćama:

"Šta se dereš, sarajevska seljačino?"

Prebacujem mu ruku preko ramena, smijem se i kažem:

"Šuti, trebinjski papane. Daj nam po pivo."

Sjedimo na verandi; on sklanja ruku sa svog ramena i samo kaže: "Svašta."

Branko se vraća sa dvije konzerve piva u rukama i stresa od hladnoće:

"Hladno, bog te jebo."

Otpijam dobar gutljaj i gledam svog jarana, spuštam, najnježnije što mogu, ruku na njegovo mršavo koljeno i kažem:

"Znaš li ti da ja imam veći kurac od Michaela Jordana."

On neće ni da gleda više u mene, nego samo trese glavom i ponavlja:

"Svašta!"

Marija, Brankova žena, pojavljuje se, bunovna, zagrnuta šlafrokom, na vratima, sa zabrinutim izrazom lica pita:

"Štaje bilo, Daco?"

"Ništa, Marija. Šta će biti, Marija?"

Marija odmahuje rukom, vraća se u kuću i kaže:

"Svašta!"

Danas sam ispratio Janette i Vesnu na avion. Otputovale su u Californiu, Santa Barbaru, jer je, najzad, Janettina nepristojna stara baba ispustila dušu. (Šalim se, bila je to jedna fina gospo a, ali posljednjih mjeseci svog života nije imala pojma šta se oko nje dešava.)

Janette je, kao najstarija od djece, preuzela brigu o sahrani, a i o prodaji kuće, za koju bi se moglo izvući i dvjesto hiljada dolara.

Planiraju ostati sedam dana, a meni posao počinje tek za sedam dana, pa me Janette pita šta ću raditi u me uvremenu.

"Pokušaću da završim knjigu", samouvjereno kažem, a zabo ravljam što je Oldos Haksli davno rekao:

"Lako je biti genije sa dvadeset godina, ali sa četrdeset i pet, treba uložiti truda."