Čvrsta odluka
Baka nije prekidala s kuhanjem ručka. Samo ga je pogledala ispod oka i nastavila da miješa zapršku za "ajnpren" čorbu.
Nešto je i progunđala, ali ja nisam uspio da čujem šta.
Prišao sam djedu i razvezao mu pertle na cipelama, a kada sam pošao da mu skinem cipele i da mu izmasiram tabane, on je samo bezvoljno i umorno odmahnuo rukom i rekao:
"Neće trebati danas, sine. Ni danas ni nikada više."
Baka je značajno rekla:
"Hm!"
Ja sam privukao štokrlu do sećije i uzeo djedovu toplu ruku, ruku koja nikad u životu nije podigla ništa teže od pera, čaše i špila karata, ali koja je, svejedno, izgledala kao ruka svakog običnog hercegovačkog težaka: kvrgava, debelih prstiju, prošarana modrim žilama...
Djed je izvukao svoje prste iz mojih šaka, pomilovao me po glavi i rekao:
"Gotovo je!"
Ja sam pogledao prvo u njega i nastojao odgonetnuti šta bi to moglo biti gotovo, a kako su njegove oči bile sklopljene, okrenuo sam se i pogledom potražio odgovor od bake.
Baka ništa nije rekla. Ponovila je ono "Hm!" od maloprije. Može biti malo značajnije.
Djed je teško disao, hvatao se za prsa i masirao se oko srca, tako da je najlonska košulja šuštala pod njegovim prstima...
"Sine, gotovo je", ponovio je moj djed: "Ja ću sada umrijeti."
Htio sam da ga nešto upitam, ali sam se predomislio, jer sam znao od ranije: kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno.
Uvijek sam pažljivo slušao sve što mi je djed pričao i govorio, upijao sam i pamtio svaku njegovu riječ i bespogovorno mu vjerovao.
Pričao mi je kako je sa nekim Hanibalom na slonovima prelazio Alpe, a ja sam ga slušao razgoračenih očiju i poluotvorenih usta, zamišljao svog djeda kako uspravno, kao i uvijek, sjedi na slonu, u jednoj ruci mu štap, a u drugoj "cigaršpic" sa zapaljenom "Primorkom", slonovi se kližu po snježnim padinama i uskim stazama provalija, a mom djedu se ni šešir ne pomjera s glave...
Pričao mi je kako je tako, na slonovima, došao čak do Rima, a ljudi su tad govorili: "Pero ante portas!" - što je značilo da je moj djed stigao.
Pričao mi je kako je u prvom svjetskom ratu prelazio Karpate, po najvećem mrazu, kako su mu noge promrzle i kako ga je rum spasio od smrzavanja, kako je bio mitraljezac, a kada sam se ja interesovao da li je ikad ikoga ubio, on mi je rekao da je siguran da nije, jer je svaki metak koji je imao ispalio u nebo...
Znao mi je reći, kad bih posegnuo za njegovim zlatnim "Pelikanom", kojeg je dobio na poklon kad je išao u penziju:
"Žena i naliv-pero se ne daju ni najboljem prijatelju!"
Ja sam tada priželjkivao onaj dan kada ću i ja imati naliv-pero ili ženu, i kad ću moći, kad neko dođe da mi ih uzme, svečanim glasom da ponovim djedove riječi:
"Žena i naliv-pero..."
Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.
Ja nisam znao šta znači ono prostitutka, ali sam znao šta znači biti bolestan. To je ona ljepota kad ne moraš da ideš u školu, kad ti je dopušteno da se po cijeli dan izležavaš u krevetu i okrećeš dugmad na radiju, kad ti kuhaju mlijeko sa šećerom, kad piješ slatki sirup protiv kašlja i kad svi dolaze da te vide, stavljaju ti hladne ruke na čelo i donose ti narandže i "bronhi" bombone.
Povukao sam baku za kecelju i rekao joj:
"Dedo će umrijeti", a ona se obrecnula na njega (i to mi se u tom trenutku učinilo jako ružno s njene strane):
"Ajde šuti, budalo stara, pjana. Ne plaši mi dijete."
Djed nije ništa odgovorio i ja sam bio siguran da je već počeo da umire.
Bilo mi je teško i bio sam jako tužan. Iako sam bio sasvim malen, imao sam sasvim jasnu predstavu o tome šta smrt, zapravo znači: to je kad neko ode iz naše kuće i više se nikad ne vrati. Čak ga više nikad ne sretneš na ulici. Tako je bilo i sa mojom majkom.
Izašao sam iz kuće i sjeo na stepenice preko puta. Naišao je moj najbolji drug Mise, a ja sam mu ispričao sve kako je bilo. Mise je odmah vidio da sam ja jako tužan i nije htio više ništa da me zapitkuje.
Pozdravio se sa mnom:
"Dobro onda... Vidimo se kad ti umre djed."
Prijalo mi je to da sjedim na stepenicama, na suncu, da brojim vrapce i golubove na krovovima i banderama i u mislima ih skidam vazdušnom puškom koju će mi jednog dana, kao što je i obećao, kupiti djed, a onda sam se sjetio da od toga neće ništa biti, jer će on umrijeti, a i da nije fer s moje strane da se bavim takvim mislima, dok on unutra, na sećiji, umire...
Ušao sam unutra i sklupčao se pored djedovih nogu. Htio sam da budem pored njega u tim odsudnim časovima. Znao sam da mu ne mogu ništa pomoći, kad je on već donio tako čvrstu odluku (Kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno!) da umre, ali osjećao sam da mi je mjesto tu, uz njega...
Tako sam i zaspao...
Prenuo sam se iz sna i prepao sam se da je djed već umro, a da sam ja prespavao njegovu smrt, što si nikad ne bih mogao oprostiti, ali sam vidio kako mu se od hrkanja pomjera sijedi brk i to me je malo umirilo.
Bake nije bilo u kuhinji. Čuo sam je kako s nekim priča u hodniku.
Prepoznao sam glas čika Rajka, djedovog najboljeg prijatelja, i ako sam do tada imalo sumnjao (a nisam!) da će mi djed umrijeti, sada sam bio više nego sto posto siguran:
"I čika Rajko je čuo da umire, pa je došao da se oprosti s njim", proletjele mi je kroz glavu.
Čika Rajko je ušao u kuhinju, pomilovao me po glavi, a onda krepkim glasom viknuo:
"Pero, šta je majka mu stara? Mi te čekamo na partiju, a ti spavaš sve u šesnaest!"
Na to je moj djed skočio, bunovno se obazreo oko sebe, počeo da zakopčava košulju i priteže kravatu.
"Prevarilo me je", rekao je, zagladio kosu češljem, vratio češalj u džep, opipao se po sakou da provjeri jesu li mu tu cigarete, dohvatio šešir i izašao s čika Rajkom na ulicu.
Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...
