Jedna žena
Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".
Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri prethodne noći spavao u portirnici "Pozorišta mladih".
Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje.
Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flašu konjaka), ona se skida, oblači pidžamu i liježe u krevet, a ja na pod i držim je za ruku i spavam, spavam - možda sanjam.
Budim se i čini mi se kao da je život opet normalan: čist WC, u kuhinji peć i čaj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je još i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu ženu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kćerka...
Kćerka neće da priča s "tata Dacom", jer sam joj obećao da ću se vratiti za njen rođendan - i slagao.
"Samo sebe mučiš", kaže mi Nermina i uzima flašu ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u životu sebi nisam nanio ništa drugo osim patnje.
Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci!
Zna se ko je kome svoj, a ko kome kurac moj."
(Sad se sjećam i datuma: drugi novembar 1998. godine.)
Čim se uhvatila vrata, ja se dohvatim flaše i telefona; opet zovem Ameriku, drugu ženu, koja mi je jednom rekla da jedva čeka dan kad će mi pljunuti na grob, da se čujem sa svojom drugom kćerkom...
"Kako si, sine?"
"Dobro."
"Šta radiš?"
"Ništa."
"Voliš li tatu?"
"Volim."
"Tebe tata voli najviše na svijetu."
"Znam. Zdravo, tata."
Buljim u telefonsku slušalicu i ponovo osjećam neprolaznu bol koju sam sebi nanio.
Konjak čini svoje, pa se počinju rađati mutne uspomene:
"Meni su tebe oteli", kaže mi moja majka, a ja se sjećam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima našao sudsko rješenje gdje stoji da me se majka odrekla.
Sjećam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviću, koji je tad stanovao kod mene:
"bla, bla, bla..."
Na kraju potpis imenom, a onda prekriženim:
"Voli te mama."
Sjećam se beskonačnog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kuće u koju se više nikad neće vratiti: ona sjedi na prozoru i ne znajući šta se dešava maše nam ručicom, a naš otac odmahuje i lice mu se cakli od suza...
Izranja slika moje kćerke Vesne kako mi trči u zagrljaj na aerodromu u Madisonu, nakon šest mjeseci mog, da tako kažem -odsustvovanja, a odmah potom druga:
aerodrom u Chicagu, moja Vesna plače:
"Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vratiš tamo, nikad se više nećeš vratiti meni."
Plačem, ali više ne znam plače li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane...
Milica me je onomad, dvije godine nakon što smo prekinuli, pomilovala pogledom.
To se pamti i to žeže. Zrinka mi je rekla:
"Slušaš li ti sebe kad pričaš?"
"Što, Zrinka?"
"Javljaš mi se nakon devetnaest godina, kažeš da dolaziš, a uopšte ne pitaš jesam li udata, s kim živim, imam li djecu..."
"Pa, jesi li, izvini?"
"Nisam."
I ostaje Zrinka da peče i da rovari po mojoj duši kao čir na želucu i nema te soda-bikarbone da ublaži bol.
Gordana je u Beogradu, nismo se ni čuli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kaže da je sretne pokatkad, da pita za mene...
a, ja, opet, punim čašu i sjećam se kako sam je zarazio triperom što sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo teža prehlada jajnika...
Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumitno približava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam:
"Zašto?"
Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga što sam spavao samo s jednom ženom ili, možda, što je jedna žena spavala s mojim ocem...
