Dario Daco Džamonja

Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.

Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.

U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."

Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubi­jete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svi­jeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate).

U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".

Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."

Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čeka­nje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti...


* * *

Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i čini mi se da je ovo jedan od onih dana za koji se molite Bogu da nikad ne prođe.

Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kćerka iz Amerike, glas joj blista od uzbuđenja i ponosa: na školskom natječaju za priču je dobila prvu nagradu, priča je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State Joumalu, a na pitanje o čemu je pisala, odgovara:

"O tebi, tata."

"Molim te, sine, pošalji mi je što prije."

"Hoću, tata."

"Kako si, inače?"

"Dobro, tata. A, kako si ti, tata?"

(Mogao bih to "tata" slušati do kraja života, a da mi ne dosadi.)

"Na koju adresu, tata?"

"Pa, na Bosnu."

"Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?"

"Ma, na Slobodnu, sine."


"A, tu Bosnu. OK, tata."

Kod Omera, Tičara, mjestu gdje se ne priča o izborima, politici, i jedina govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim da sam prošle nedjelje uplatio loto; provje­ravam listić - dobar sam četrdeset maraka.

Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne čita novine, jer "ima pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priču "koju bi samo ja mogao napisati"). Zove se Dragaš Žarko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske prevrtače".

"Jesu li prevrtači ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtači", kaže: "Zašto?"

"Zato što ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za pre­vrtače prvi put čujem."

Idem u Šenoinu, u izdavačko poduzeće ZORO i potpisujem ugovor za knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjećaj punoće, ti srsi koji ti miluju kičmu, jer, nakon deset godina, ponovo ću držati u rukama nešto što samo meni pripada i što mi niko ne može oduzeti.

Iz Imperijala mi mašu Aneta i Nikola. Zovu me na piće. Pitaju me imam li kakav rukopis za njih. Kažem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me pita kako su mi djeca, a ja kažem da se nadam da ću ih uskoro posjetiti, da se nadam parama od knjige, a on "hadžijski" vadi hiljadu maraka iz džepa i kaže: "Nemoj ići praznih ruku. Kupi im nešto."

Sasvim smušen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obećavam si da ću Aneti i Nikoli završiti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me čeka iznenađenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdić mi je donio, vratio moja "sabrana djela", a treba­ju mi jer Miljenko Jergović hoće da pravi izbor.

Sekretarica Bojana mi kaže da me je zvao advokat i da joj se javim.

Zovem, a Ferida mi kaže da ima dobre vijesti, da će onome koji je u mom stanu nalog za deložaciju biti predat u petak.

"Šta to znači?"

"Znači da si ti od petka u svom stanu."

To je već previše za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz Chicaga, Damir, koji je čuo da se vraćam u Ameriku i koji kaže da mi može namjestiti posao na aerodromu, da držim štand sa kafom i da mogu stanovati kod njega i Branke dok se ne snađem.

Poderan sam srećom: jedan dio mozga mi grli i privija kćerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u ušima, osjećam im ruke, prste, mirišem im kožu...

... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Već odlučujem da se ova rubrika više neće zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kuća izlazećeg sunca.

Pijem sikterušu kod Kerima, a ulazi Švabo-konobar, koji radi za UNPROFOR i kaže mi da, sa svojim američkim pasošem, mogu kupovati klopu i piće po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja već vidim gajbe viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se drži ispod sise i govori kako mora prestati piti, Zoka maže čelo nekom mazom, Lolo, u ćošku, prede poput sitog mačka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj gužvi jedinog mjesta ima samo oko njega, Škoro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu, Tifa se nadmeće u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne čujem, znam priča nešto što vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu me da mi kažu da im je žao što moraju ići, jer kćerka, Farah, opet ima nekih problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvi­jek, Sejo puši Gitanes i ne da se smesti od te svete dužnosti, Dragan razgleda okolo ima li se šta fotokopirati, "Davor" Uzunović na ogledalu provjerava da li je zaista moguće da ima veći nos od mene, Vlado nije depresivan...

A, ja?

Ja sjedim za mašinom, koja strpljivo vari moje snove i uku­cavam ovaj dan, dan toliko dobar da ne želim da se ikad svrši.