Fištrija
Prošlo je skoro petnaest godina od našeg posljednjeg susreta. I to, baš, čini mi se, na istom mjestu.
Ja sam nosio tekst u Večernje novine (Jutarnje novine), a on je žurio na posao u obližnju banku gdje je radio.
Pitao me je: "Daco, ako boga znaš, imaš li kakve kanafe?"
Teško mi je bilo dokučiti zašto li bi mu trebala kanafa u tim jutarnjem satima, a on mi je objasnio:
"Puklo mi je dugme na tolama, spadaju mi, a moram na posao..."
Pošto se ne sjećam da sam ikad u životu nosio klupko kanafe u džepu, izvukao sam kaiš iz pantalona i dao mu ga, a on mi je žurno odmahnuo rukom: "Vidimo se kasnije u Siranu..."
Sad je stajao tu: isti! Šlampavo svezana, naherena kravata, sako krivo zakopčan, tole na po guza, cipele koje su samo mogle sanjati o kremi i četki, vječna dvodnevna brada...
Doduše, bilo je neke razlike: više to nije bilo ALHOS odijelo "na kredu", nego rahmetli Versacijevo, a na ruci je, umjestu Kirovskog, blistao Rolex...
Nakon grljenja i ljubljenja bezuspješno sam pokušao vratiti vrijeme petnaestak godina unazad, pa sam ga upitao: "Treba li ti kanafe?"
Sjetio se i počeo skidati kaiš s pantalona: "Evo ti - original imitacija skaja..."
"Ma, zajebavam se", odmahnuo sam rukom.
Tapšanje po ramenima i "E, moj Daco" i "E, moj Sejo" nije moglo vječno trajati i nelagoda je postajala sve veća: on se bojao da mu ne zatražim para, a ja sam se lomio da mu ih ne zatražim.
Jedina spasonosna rečenica (iako sam bio kokuz) bila je: "Sejo, ajmo na piće?"
"Ne pijem ti ja, evo već deset godina."
"Ti?!"
"Ne da mi ona moja fištrija."
"Ko ti je fištrija?"
"Ma, ne znam sjećaš li se ti nje... Bila je konobarica na Sedreniku... Čini mi se da smo bili zajedno kad sam je ja uštinuo za guzicu, a ona krenula da mi opali šamar... Bila je (i sada je) metar i žilet, pa je fulila. Rekao sam joj: kad slijedeći put probaš da me ošamariš ponesi štokrlu. Ona me je tad hraknula - bože dragi, kako me je samo hraknula!"
"I?"
"Eto, sretnemo se u Danskoj. Prvo smo iznajmili neki restorančić... onda smo otvorili svoj. I to smo prodali i počeli da se bavimo biznisom..."
(Sejo je, inače, imao problema s izgovorom i miješanjem riječi. Mlađi misle i pričaju da mu je nadimak Sejo Tufahija došao od toga što je u prodavnici ploča tražio Tufahije i kaskade, a ja pamtim davnašnju priču kako je jedne noći došao kući k'o treska, zavirio u frižider, izvadio tepsiju, obilno je zalio mileramom, posolio, pobiberio, smazao je i zaspao k'o zaklan.
Ujutru je pitao majku:
"Mati, ima li još onih filovanih paprika od sinoć?"
"Ma, kakve te crne paprike spopale? Uneredio si mi cijelu tepsiju tufahija, a ja ih maksuz spremila za goste."
Pričao mi je da je, za vadionu, materi, za Osmi mart, kupio kokos.
"Kakav, bolan, kokos?"
"Ma, ona skuplja to. Znaš šta je to? Ono malo bodljikavo što raste u Sehari."
"Misliš-kaktus."
"Jebaji ga - nit' je cvijet, nit' je drvo."
"Kakav ti je to biznis?", pitao sam ga.
"Pričat ću ti. Dolazim opet slijedećeg mjeseca da vratim stan, pa se vidimo."
"Kad si podnio zahtjev?"
"Jučer."
"E, moj Sejo. Ti misliš da je to tek tako. Mene su jebavali dvije godine..."
"Obećali mi ljudi."
* * *
Sreo sam ga prošlog petka.
"Daco, vratio sam se u stan. Čuo sam da su tvoj opuhali. Ako se ne ljutiš, imam jedan solidan parket..."
"Koji će mi kurac parket?"
"Šta ja znam, ako ti treba da smjestiš stvari?"
"Plakar, Sejo, ne parket!"
"Jebaji ga - nit' se jede, nit' se pije. Treba li ti?"
"Dobro bi mi doš'o."
"Zdogovoreno. 'Ajmo zalit."
"Koliko se ja sjećam - tebi ona tvoja fištrija ne da piti."
"E, moj Daco. Svaka fištrija ima svoj rok trajanja. Sad sam ja fištrija."
Sjedili smo kod Paje, a on je na sav glas pjevao Sejdefu majka... i kulturno razbijao čaše: zamotao bi čašu u maramicu, a onda je krhnuo u ćošak...
"Koji ti je kurac? Nešto ti ne ide piće? Hoćeš li da promijenimo kafanu?", pitao me je.
"U dure je. Nešto me jebe kiselina", rekao sam.
Pri tom sam mislio kako mojim fištrijama ne treba ni štokrla da bi me svaki dan, svaku noć šamarale. Mislio sam kad će njima isteći rok trajanja.
Kad li ću se ja ofištrijati?
