Dario Daco Džamonja

Lebdi srebrna glava moje bake u kolutovima dima. Luster u obliku cvijeta s pet latica prosipa svjetlost po sobi. Pod njom mutno sjaje srebrni servisi, iz kristalnih čaša prosipaju se smaragdi i rubini mirišljavih likera. Važno, kao dva stražara, pored prozora se podbočile palme u zeleno lakiranim saksijama. Toplota iz kaljeve peći budi težak, slatkast i gust miris tek uglačanog parketa.

U posjeti smo dobrostojećim rođacima.

Naslonio sam glavu na bakino koščato rame, igram se s burmom na njenoj vreloj, hrapavoj ruci. Sanjiv sam od toplote i jela koja nisam navikao da jedem. Najradije bih da ja i baka već sada krenemo kući, ali ne, ovo, kao svako drugo veče provedeno kod rođaka, ima svoj strogo utvrđeni red: Poslije ruske salate, torti, likera, crne kafe, žene, po bog zna koji put, mijenjaju iste recepte za kolače; muškarci, zavaljeni u fotelje, važno pretresaju političku situaciju u zemlji i u svijetu... A onda na tapet dolazi moj dedo.

Na neki način treba nam naplatiti ovaj praznik za oči i stomak. Nakon kratkog zastoja, svu tu toplu, naoko prijatnu atmosferu, cijepa oštar, leden glas za koji ne mogu utvrditi kome pripada, jer misao je ista u svakoj glavi, i kao da je svi u isti mah izgovaraju:

- Ružo, što ti to suprug večeras nije došao? Možda je suviše prefin za naše društvo?

U tom trenutku moj dedo je negdje u kafani, sa kartama u rukama i igra svoju treću partiju preferansa ili pored bokalića meke rakije i deset deka sira sluša laži tenora promuklog glasa, slikara koji za svoje slike mogu još samo dobiti piće, propalih arhitekata i nepoštenih trgovaca. Za ovakve porodične skupove on ne mari.

Dižem se i idem u klozet jer ne želim da čujem odgovor moje bake.

Dok sjedim u velikom, čistom klozetu (veći je od naše kuhinje), pjevam u sebi trudeći se da spriječim da mi do svijesti dopru glasovi koji dolaze iz sobe.

Svejedno, do mene, kao lavež donesen vjetrom, dopiru odlomci rečenica:

- Ma, pusti ga, karta...

- ... ja sam mu lijepo govorila...

- Niko pametniji od njega...

- ... kad je tako, tako mu i treba...

- Žao mi je samo onog djeteta...

- ... a zna doletjeti kad mu nešto zatreba...

- Kad je trebalo o tome misliti...

- Bože moj, bože moj...

- E, svašta...

- ... on i njegovo društvo...

- Prošle zime sam mu sve lijepo sredio...

- ... evo, šta meni sad fali?

- Dobro de. I ja nekad poigram...

- Ljudi moji, ljudi moji...

Dok silazimo niz stepenice, na pola puta nas zaustavlja glas i jedna ruka nam pruža komad reform-torte zavijen u salvetu, uz neizbježnu primjedbu:

- Evo, recite da smo to njemu poslali.

Baka oprezno pipa štapom po zaleđenoj ulici prigrlivši me uza se. U daljini se začu sirena automobila i ona se uplašeno sklanja i čvršće me steže.

Dižem glavu i vidim da joj lice blista na mjesečini.

- Je l' to plačeš bako?

- Ma, jok sine. Što bi plakala? To je od zime...

Vraćamo se kući pritisnuti ogromnim, surovim, jednookim nebom. Razmišljamo o nečemu.