Dario Daco Džamonja

Osmijesi na licima i onih rijetkih prijatelja su se tiho gasili poput logorske vatre na oktobarskoj kiši, jer već je prošao mjesec dana kako sam se vratio iz Amerike i to ne "pun kao brod". Nisam baš kokuz, ali jebo pare kad ih nemaš s kim potrošiti...

Ulazim u Slogu. Za šankom (novim) ona ista tupa lica koja sam i ostavio pri odlasku, a koja nisu registrovala čak ni rat, a kamoli moje petogodišnje odsustvo. Za stolovima četvrtaste glave mnogo mlađe od mene. Listam lica jedno po jedno, kao da listam knjigu potjernica, ne bih li prepoznao nekoga, ali svi su slični, slično obučeni, slično ošišani, pričaju sa sličnim naglaskom, koriste iste riječi u razgovoru... Nema meni u tom stoglavom biću ništa poznato.

Sjedim za šankom, okrenut prema ulaznim vratima. U kontralajtu se pojavljuje silueta, zastaje za trenutak, privikava oči na polumrak, a onda se pomiče i u isto vrijeme i ja i silueta širimo ruke i letimo jedan drugom u zagrljaj:

"Ma jesi li to ti, jebo te patak?", uzvikujemo istovremeno.

Bio je to Koke Hamzigahop.

"Kako je?", pitam ga.

On samo široko razmahnu rukom po sali:

"Sam vidiš. Goli papak."

"Ti?"

"Ma, ne znam, moj Koke... Ispuh'o sam k'o balon. Dočekali su me k'o Clintona: vodali po televiziji, radiju, novinama, književne večeri i ta sranja - sve sam mislio da će od toga biti nekog haira, a ispalo je da su me vodali kao mečku na lancu... Kao: naša je zaslu­ga što se zaslužni građanin Dario Džamonja vratio. Jebo ih i zaslužni građanin i Dario Džamonja. Ne znam, moj Koke. Samo da vratim svoj stan, pa idem nazad djeci..."

"Samo?!"

"Pa, dobro - ne znam koliko to može potrajati: imam stanarsko pravo, ugovor o korištenju stana..."

Očito je bilo da ne želi više slušati moje gluposti, nego je mah­nuo rukom Šekiju, konobaru: "Daj nam još dva hladna."

Pričali smo o našim prijateljima kojih više nema ili su puhnuli i sa zadovoljstvom konstatovali da nijedan nije "prešao na Pale"...

"Šta ti radiš?", pitao sam ga.

Napravio je gadljiv izraz:

"Kurvam se. Jebu me na suho k'o jeftinu kurvu, a ne plaćaju mi."

Prije rata je radio u Bosnalijeku kao pravnik. (Pravo je završio u rekordnom roku - dvadeset godina.)

Nisam dalje insistirao. Htio sam skrenuti razgovor:

"Mazne li se šta?"

"Daj, ne budali", ljutnuo se.

Koke je, inače, svoj nadimak stekao jer mu se sve "lijepilo" za ruke - od voća na pijacama, novina sa trafika, čokolada sa polica tek otvorenih "mini-marketa", švercovanih farmerki i majica na Maloj pijaci na Baščaršiji, do hemijskih olovaka u školi...

Kasnije, kad smo otkrili privlačnost Johna Barleycorna, nas kokuze je Koke redovno snabdijevao flašama manastirke i badelovke, Skenderbega, Wyborove votke, Rubina, Johnnya Walkera... Mi smo se samo trebali snaći za "šiljke". A, i to je preuzeo na sebe: svaki gazda disca (kako su se tad zvali kafići) bio je voljan kupiti flašu viskija u pola cijene.

Sjećam se kako smo jednog ljeta sjedili iza Istrine bašte i maštali o pivi, a u džepu ni banke.

"Sačekajte raja", rekao je Koke, zabio ruke u džepove i pitao: "Može li jedna gajbica?"

"Ne budali Koke. Pašćeš - ne isplati se ..."

Nije nas šljivio. Uputio se ravno prema Gradini i za par minuta smo ga vidjeli kako prti gajbu piva.

Saletjeli smo ga:

"Pa, bolan, kako? Foliraš - im'o si zašlepane love?"

Koke se samo iscerio:

"Hamzigahop!"

Onda nam je ispričao: predstavio se kao radnik Pivare koji je došao da vidi da li ima piva kojem je istekao rok, k'o džoja pre­gledao gajbe, odabrao jednu, turio je prodavačici pod nos i strogo je ukorio:

"Drugarice, ovo je vaš posao da provjerite. Ne znate kako je opasno trovanje pivom?"

Samo je jednom "pao" u životu. Pošli smo kod mene: Munja, Cigo i Lolo. Imali smo bukadar pića, ali ništa od meze. Koke je rekao da će on to srediti. Prolazili smo pored "dragstora" u Titovoj, a on je rekao da produžimo, da će nas stići. Ali nije.

Čekali smo ga cijeli sat kad se pojavio na vratima. Pitali smo ga šta je bilo i ponudili pićem. Samo je odhuknuo:

"Ma, kakvo piće - ne mogu ni da dišem." Elem, šta je bilo?

Poslovođa ga je uhvatio s cijelom mortadelom ispod džempera. Smijao se:

"A, kako i ne bi kad sam izgledao kao trudnica. Zaključao me je u magacin i pozvao drotove. Nije bilo druge nego da smažem cijelu mortadelu. O, moj bože, mortadela i nekako, ali što sam se namučio s kanafom. Došli su drotovi i svuda tražili mortadelu. Pomogao im je i papak i samo ponavljao: nisam lud, nisam lud, nisam lud i čupao se za kosu... Meni su rekli: Momak, izvini, idi kući. Dok smo izlazili iz radnje, dobacio sam mu: Stari, bolje bi ti bilo da ne piješ na poslu."

Pitao me je kuda se krećem, a ja sam slegnuo ramenima:

"U krug. Pokušavam tamo gdje nema papaka, ali je to teško naći."

Dogovorili smo se da se sutradan nađemo u FIS-u, ali sam ja ujutru otputovao u Crnu Goru i ostao tamo mjesec dana.

Dugo se nismo vidjeli, a onda se slučajno sreli u Imperijalu. Žalio sam mu se da me u MUP-u handre za ličnu kartu - k'o biva, nisam se nikad ni rodio, nisam ni postojao...

"Imaš li slike?"

"Naravno da imam."

"Daj mi ih. Ja ću ti to srediti. Ti sutra dođi, iza dvanaest, po ličnu na Marindvor."

"Daj, Koke, nemoj me još i ti zajebavati."

"Ne zajebavam te. Ja sam sada viši inspektor u MUP-u."

Samo sam buljio u nevjerici, ali sam mu ipak dao slike i sutra potpisao karton, pritisnuo palac i podigao dokaz mog postojanja.

Nakon dvije godine sam ušao u svoj stan i pozvao Koketa na naselje. Došao je s dvije flaše štoka.

Pitao sam ga: "Jesi li ih kupio?"

Ostala raja ga nije znala otprije, pa su me u čudu gledali. Odgovorio je:

"Hoćeš li da ti pokažem račun."

Kad smo se "šupili" i kad smo ostali sami, prebacio mi je ruku preko ramena i upitao:

"Sad si sredio stan. Vraćaš li se u Ameriku?"

"Još nemam pravo. Moram ostati neko vrijeme, ali jebaji ga, ja sam otrovan ovim gradom. Ne znam da li ga više volim ili mrzim."



* * *

P.S.

Par dana nakon njegove posjete sam sjedio kod Kerima i s čika-Enesom pričao nešto o istoriji Bosne. Obećao sam mu da ću mu donijeti knjigu Nijaza Durakovića Prokletstvo Muslimana.

Sve sam pretražio, ali je nisam mogao naći.

Pomislio sam: pa, majku mu, nisam lud. Nije je niko mogao pojesti.

Onda mi je kroz glavu samo prostrujalo: "Hamzigahop."