Miris
Deveti juli
Danas je sedam dana od smrti mojih roditelja. Sedam dana sam provela u kući naših zajedničkih prijatelja, a danas mi je prvi dan u ovom užasnom stanu u koji su me smjestili dok ne stupe u kontakt s nekim mojim rođacima u Izraelu.
Ne znam zašto su izabrali baš ovaj stan? Možda zato što je u prizemlju, pa s kolicima, bez ičije pomoći, mogu izaći van? Ili zato što je stanodavka penzionisana bolničarka?
Prijatelji su mi obećali da neću dugo biti ovdje, ali i ovaj jedan, nepuni dan mi se smučio. Ponijela sam i neke od svojih omiljenih knjiga, ali nemam koncentracije za čitanje, pa samo sjedim na zastakljenoj verandi i vezem čipku - to mi odvlači misli i od prošlosti i od budućnosti koja me očekuje...
Da sam ja, kojim slučajem, vodio dnevnik, u njemu bi stajalo:
Pretpostavljam da je ponedjeljak, treći dan kako mi je Sidran rekao da je konkurs za scenario za film otvoren do prvog augusta.
Jutros sam namjestio sto pored prozora u kuhinji, pepeljaru s desne strane pisaće mašine, šolju čaja od nane s lijeve strane, s merakom uvukao papir i otkucao naslov: "SAN NA DLANU".
Onda sam se zavalio u stolicu, baš kao da sam ubacio pet tona ćumura u podrum, zapalio i digao se da dohvatim flašu Vekje iz frižidera, da ulijem "kapcu" u čaj, tek toliko da "zamiriše"...
Kako sam bio zadovoljan početkom, odlučio sam da se "odmorim" i da bacim samo tri partije Napoleon (kažu da ga je izmislio Napoleon kad je bio u zatočeništvu na Sv. Jeleni) pasijansa, da vidim "kako će mi poći dan": nikad gore!
Stajao sam na prozoru sa šoljom u ruci (u kojoj je sad bila čista Vekja) i vidio curu preko puta, na verandi, kako sjedi i radi nešto (nisam mogao vidjeti šta); imala je valovitu plavu kosu vezanu u konjski rep.
Mahnuo sam joj, ali ona me, očito, nije vidjela...
Svako jutro sam ponavljao isti ritual "pisanja", slaganja pasijansa i lokanja i tek treći dan sam uspostavio "kontakt" s djevojkom preko puta: odmahnula mi je. Gestikulacijom sam je pitao da otvori prozor verande, ali ona je samo nemoćno raširila ruke da ne može.
"Pitao" sam je šta radi, a ona je digla nekakav vez i pokazala mi ga; ona je "pitala" mene šta ja radim, a ja sam joj pokazao pisaću mašinu; napravila je šaljivu facu - kao da je htjela reći: "pa, ti si neka fora!"
Nasmijao sam se i pokazao prstima da sam mali, mali...
Ta igra pantomime se ponavljala svakog dana, na scenario sam bio potpuno zaboravio, a pio sam sve više i više: pozvao sam je da izađe sa mnom u šetnju, a ona je opet nemoćno raširila ruke...
Onda sam se sjetio i na velikom komadu papira flomasterom napisao svoj broj telefona, a ona je odmahnula glavom - ne vidi šta piše...
Čvrsto sam odlučio da joj odem na vrata (ali samo kad budem trijezan), a onda bih se sutradan budio sa još gorim mamurlukom.
Znao sam da mi valja prekinuti, ali, iz prethodnih iskustava, znao sam kroz šta mi je proći: drhtanje, ne samo ruku, nego i koljena, nesanica i ljepljivo znojenje, povraćanje svega što bih stavio u usta, strah od svakog šuma, nepodnošljivi osjećaj bijede i još nepodnošljivije, žareće iskušenje u mozgu kako bi bilo lako sići niz stepenice, kupiti flašu i...
Znao sam da će, kad i posljednji promil alkohola ispari iz moje krvi, drugi dan biti još gori, živci će biti napeti kao strune i sve će mi se činiti kao da gledam kroz krvavu maglu, vezaću kaiš za članak noge, a drugi kraj za sto da bih spriječio sam sebe da u trenutku neizdržljivosti ne zapalim kroz prozor na četvrtom spratu i zauvijek završim ovaj neživot.
Trećeg dana ću već početi da razaznajem slova u knjizi, a četvrtog ću hvatati i nešto smisla od onoga što čitam; petog dana ću već moći da pojedem nešto, a da ne povratim; šestog dana ću već moći i da pušim, a sedmog ću biti k'o nov - nikad više u životu neću okusiti alkohol!
Obrijao sam se, istuširao, oprao kosu, ispeglao košulju, obukao čiste farmerke i čarape i prvi put, nakon šest dana, zirnuo na prozor, ali veranda je bila prazna...
U zgradi preko puta, u prizemlju su bila samo jedna vrata, pa nisam mogao pogriješiti; pozvonio sam, a vrata mi je otvorilo (bolje reći odškrinula, jer je lanac bio zakačen) jedno od ružnijih stvorenja koje sam ikad vidio u životu: baba neodređenih godina, s jakim čekinjama ispod nosa, krivih, žutih zuba, kose oštre kao žica za pranje suda, koja joj je rasla iz prst visokog čela:
"Koga tražite?"
"Djevojku..."
Prekinula me je:
"Je li vam neki rod?"
Odmahnuo sam glavom:
"Samo poznanik."
Oklijevajući je skinula lanac s vrata i pustila me unutra, gdje me dočekao vonj prašine, užeglog ulja, jeftinog Albus sapuna za veš, naftalina...
"Jučer su došli iz židovske opštine", počela je, a onda smeteno stavila raku na usta i promucala: "Vi nis-niste... Jevrej?"
Opet sam odmahnuo glavom, a ona je nastavila torokati (tako sam i saznao djevojčino ime i sudbinu njenih roditelja):
"Odveli su je, a da nisu ostavili ni dinara 'na kafu'. Što jest-jest, platili su unaprijed za cijeli mjesec, ali ni ne znate kako je teško raditi s paraplegičarima. Nije to samo pranje, kupanje - na to sam navikla - ali, oni nervozni, mušičavi ljudi, nikad im ugoditi... Nek' mi je Bog svjedok da sam Rahelu pazila k'o svoju, a od njih ni dinara... Ne vjerujem, čak, ni da su mi rekli 'hvala'..."
Onda joj je palo na pamet:
"A, treba li, možda Vama soba?"
Nisam se ni trudio da odgovorim, nego sam razgulio preko vrata, a na izlazu kao da sam doživio "mirisnu halucinaciju", jer se iz onog smrada truleži probio dašak nekog nježnog mirisa, skoro neuhvatljiv kao sjeme maslačka na vjetru - đurđevak, prepoznao sam.
Otišao sam sutra do Jevrejske opštine. I tamo su me pitali da li sam u rodu s Rahelom; ne mogu mi, nažalost, dati njenu adresu, ona je otputovala u Izrael, ali mogu ostaviti svoju adresu i broj telefona, pa...
Na komadu papira sam napisao svoje ime i uz njega dodao "komšija s prozora".
Službenik me je, nimalo neljubazno, nego samo s čuđenjem upitao:
"Šta ovo znači?"
"Rahela će znati."
Čekao sam i čekao pismo, razglednicu - nikad ništa.
Kad bolje skontam, možda je to bila moja najsavršenija "veza": bez riječi, bez dodira, bez suza na rastanku, bez ikakvog traga osim te trunčice mirisa, koja traje, a ne pozljeđuje rane.
