Padobranci
Pojavi se pokoji "padobranac".
Kao moj pokojni prijatelj Dara, kojeg je stari jedno veče čekao do sitnih sati i zaspao u fotelji; Dara se, k'o zemlja, vratio iz "Evergreena", u mraku se spotakao i strovalio na babu, a on je skočio i rekao:
"E, sad si mi bukvalno sjeo na glavu!"
Dara je došao da stanuje kod mene sa čvrstom odlukom da prestanemo piti, ali prvo da odemo do Čenge (takodje pokojnog), pa da u čast takve odluke odemo do "Sirana" na "samo po jednu"... dalje vam ne trebam pričati.
Lilo, izumitelj "čvaka" (on je vazda bio upicanjen k'o lampa), jednom je prilikom raju, kod Baneta, u "Zvonu" pitao "Čvaka?"
"Šta, Lilo?"
"Čvaka?", ljutio se on što ga niko ne razumije.
"Hoćeš li još jedno piće, Lilo?", pitali smo mi, a on je uporno ponavljao:
"Čvaka?" sve dok nije došao njegov "prevodilac", Boco (takodje pokojni), i objasnio da Lilo, ustvari, pita kakav mu je čvor na kravati.
Prespavao bi kod mene, a ujutro bi po njega dolazila njegova predivna (ne znam da li mu je tad bila djevojka ili supruga) Mirsada, sa blještećim osmijehom (koji se za ovih tridesetak godina ni sekunde nije promijenio), a ja sam mu zavidio, baš kao što mu i dan danas zavidim.
Jedne večeri sam se vratio iz "Šadrvana" i zatekao buljuk raje, tone pića, gromoglasnu muziku (moja kuća je bila "otvorenog tipa" od onoga dana kada je Čečur, zaboravivši ključeve, jednostavno "prošao" kroz vrata).
Svalio sam se na kauč i zamolio da malo utišaju muziku, a frajer, kojeg sam prvi put vidio u životu, obrecnuo se:
"Ko si ti, pederu, da odredjuješ?"
Poslao sam ih sviju u pičku materinu i istjerao iz kuće.
Ipak, najčešći gost je bio Spasoje Ćuzulan, asistent na "filozofiji", koji je tad spremao doktorat na Husserlu, a ja sam mu prekucavao doktorski rad.
Trajalo je to cijelo ljeto, jer Spasoje nije samo diktirao, nego je imao potrebu da "polemiše" sa mnom o ispravnosti neke njegove teze, a ja sam ispijao bezbrojne kafe i pravio se da razumijem o čemu mi priča.
Obično smo to radili na Fakultetu, a onda bismo, kad bi se umorili, išli u "Tilavu" na janjetinu i na, k'o žilet hladno, "nikšićko" pivo.
Poslije fajronta, s "flašicom" smo išli do mene, a on bi mi, sa ljubavlju koju nikad nisam vidio u životu, pričao o svojoj majci, Ilinki...
Kao, naprimjer, njenu reakciju na "hrvatsko proljeće".
Ilinka je bila u Popovom Polju, u selu bez struje, pa je o tim dogadjajima nešto načula preko tranzistora; kad je Spasoje došao u posjetu, pitala ga je:
"A, bogati, sine, ko su ti veseli Krvati?"
Spasoje je pokušao objasniti:
"Znaš, majko, mi sad imamo raznih nacija: Srbe, Slovence, Muslimane, Hrvate..."
Ilinka ga je prekinula:
"Ma, pusti ti to, sine, a krste li se ti veseli Krvati?"
"Krste, mama, malo drukčije nego mi..."
"Šta mi onda pričaš - sve su to Srbi!"
(Tako je Ilinka, i ne znajući, napravila "načertanije" za Ćosićev "Zločinački memorandum").
Ili, kad je ona došla sinu u posjetu, u Sarajevo, pa se, na pijaci začudila da prodaju "ćese": "A, što će mi, sine, prazna ćesa?"
U pauzama smo znali otići do "Sloge" gdje je Spasoje izazivao svakog protivnika:
"Dajem ti sve figure fore, a tući ću te tablom."
Poslije završetka Spasojeve doktorske disertacije, imao sam čast da i lično upoznam Ilinku.
Spičili smo jedan dan u njegovo selo i Ilinka je svog "malog", kojem je tad bilo barem četrdeset i pet godina, dočekala s ljubavlju koju nikad nisam vidio u životu:
"Smršao si mi, sine. Hrane li te tamo?"
Ilinka bi se obično dizala u pet sati ujutro, svalila bi decu loze, kajganu od tri jajeta, zalila to s po litre vina i išla da okopava vinograd i duhan, a bilo joj je tad osamdesetak godina.
Oko podne se vraćala na ručak: blitvu sa suhim mesom - opet deca loze i po litre vina...
Spasoje i ja smo se obično u to doba budili, jer smo po cijelu noć provodili ločući lozu (njegovu, najbolju na svijetu) i igrali šnapsa s kartama koje sam ja izrezao i nacrtao od kutije za košulje.
Jedno veče, kad je Spasoje već otišao spavati, Ilinka mi se žalila:
"Onog mog malog je grad potpuno upropastio, eno ode p'jan spavati..."
"Teta Ilinka, ma znate, ne pije on toliko, nego, znate, nije vas dugo vidio, pa od uzbudjenja...", srao sam ja, a ona me je, kako samo ona to zna, prekinula:
"Ne slušaš ti mene šta ja pričam - on je znao i po dva litra popi ti i ništa! A, večeras, ni litar, i vidi ga."
* * *
Spasoje je živ - to znam: predaje u Podgorici i Trebinju.
Za Ilinku ne znam, ali znam jedno: uvijek se pitam da li bi, da sam ja tako volio svoju majku i da je ona toliko voljela mene, možda od mene postao čovjek.
