Paštetica
Pamtim to doba kao neku vrstu "komunizma", jer smo svi odreda nosili istu užinu: par kuhanih jaja, faširanu šniclu i termos čaja.
U starijim razredima nam je prvi znak proljeća bio kad bi se snijeg iza Druge gimnazije potpuno otopio, zemlja tek toliko sasušila da smo mogli kerati lopte.
Na časove fiskulture u školi smo se bezvoljno vukli i pravili besmislene "zgrčke" i "raznoške", ali smo zato na terenu iza gimnazije, pravili golove od školskih torbi, a poslije išli na bozu kod Đulbehara Junuzija, vlasnika slastičarne Dvije ruže. Ili bismo naručili "špricer" - pola boza, pola limunada. Plaćao je onaj koji bi zijanio tekmu.
Kad smo otprilike bili sedmi-osmi razred, proljeće je počinjalo s prvim treninzima košarkašica Mlade Bosne, a mi smo čekali da odu na tuširanje i, kroz zamagljene prozore, pokušavali da uhvatimo makar obrise golih tijela, koja su bila toliko drukčija od tijela naših drugarica iz razreda.
Slabe je vajde bilo od toga, sve dok naš razredni genije, Miroslav Praljak, jedan dan nije donio kalafonijum (koji se koristi za podmazivanje violinskih struna, a ima to svojstvo da para ne prijanja na njega), pa smo se prekodana uvukli u kupatilo i ćošak jednog prozora premazali tom čudesnom tvari, koja nam je obećavala rajska zadovoljstva...
Smjenjivali smo se svakog minuta (neko je naglas brojao sekunde, a onaj koji je gledao šaptao bi: "Sporije, pederu, sporije.")
Svima nam se vrtjelo u glavi i od zbunjenosti i od sreće da smo najzad "postali muškarci" - činilo se tako lako: vidjeli smo prvu golu ženu u životu, a poslije toga će sve ići kao podmazano.
Sve je išlo u najboljem redu dok red nije došao na Ljupeta.
On je samo zirnuo, a onda zajaukao da su ga čak i košarkašice ispod šuma tuševa morale čuti, a kamoli noćni portir Ibro: "Majko moja, pomozi mi, poludiću."
Ibro, koji se nikad nije odvajao od svog štapa, rastjerao nas je kao kuniće, a onda zauzeo naše mjesto.
Već u osmom ili prvom razredu gimnazije proljeće smo prepoznavali po laganim bluzama ispod kojih su grudi ciljale u nebo, a noge pokrivene pravile su dar-mar u našim glavama.
Takvog jednog dana sam upoznao S. Sjedila je s jaranicom u bašti Amerikanca, a ja sam bio unutra i navijao. Nisam dolazio u Amerikanac zato što mi se hrana nešto posebno sviđala, nego zato što sam uvijek imao hipten UPI-jevih bonova koje mi je raja iz Oslobođenja davala, jer su ih dobijali za topli obrok.
Prišao sam za sto i izdeklamovao (pošto ne znam pjevati pjesmu Stonesa) Simpathy for Devil: "Please to meet you, I hope you guess my name...", a S. mi je odgovorila, glasom dubokim za njene godine i lice: "Daj, čovječe, otkači se", ali su joj oči govorile da bi voljela da se "prikačim".
Nije mi smetalo kad sam saznao da S. "duva" haš i travu, ali smo se dogovorili da nema ništa od teških droga. Par mjeseci je išlo kao po loju, kafane su odzvanjale od S. smijeha, a onda sve se promijenilo: kad bih je zvao, pravdala se da sprema ispit, pa se nismo viđali ni po sedam dana. Kad bismo se našli, trudila se da zvuči kao ona stara S., ali se iz svake geste vidjela izvještačenost; nosila je uvijek košulje i majice dugih rukava, a ja, zaljubljeni bekan, ništa nisam kontao.
U septembru sam dobio poziv da učestvujem na manifestaciji Mladost Sutjeske - honorar je bio dobar, a i dnevnice.
Ključ od stana sam ostavio S. i upozorio je da ne želim ni mrve droge u mom stanu, jer u to doba se isto kažnjavalo uživanje kao i omogućavanje uživanja. Nakon par dana sam nazvao kuću, ujutro. Javila mi se S. i rekla da mi je stigla obavijest o novčanoj pošiljci iz Amsterdama.
Pitao sam je koji je rok za podizanje - petnaest dana. "Šta radiš, mila?"
"Joj, dosađujem se, dosađujem se, dosađujem, dosađujem se", ponavljala je u beskraj.
"Kad se vraćaš?"
"Vidimo se za pet dana."
Sjeo sam na prvi voz u Foči. Nije je bilo u stanu, ali mi nije bilo teško pogoditi gdje se nalazi: Đerdan ili Rok. Obgrlila me je kad me ugledala: "Hajde da plešemo, Daco?", upitala je prvi put u životu.
"Mila, da nisi uzimala nešto što ne smiješ?"
Smijala se kao mahnita: "Samo pašteticu, malu, malecku pašte-ticu..." Okrenuo sam se, sjeo na taksi i opet sjeo na voz za Foču.
Kad sam se vratio, kuća je blistala od čistoće, S. je bila (zaista) sretna što me vidi. Tješio sam sebe: "Možda ja sve to umišljam, jer je toliko volim. Možda je samo cugnula previše - nikad nije podnosila alkohol."
Neko vrijeme je sve bilo O.K., a onda je ona opet zapala u letargiju, a iz nje bi se prenula samo kad bi počela da histerično viče na mene:
"Ko si mi ti? Kakva prava imaš na mene. Mogu da radim od svog života šta hoću."
Ubrzo je došao kraj. Tad sam na stan primio Rajka, jednog zgodnog momka kojeg sam znao iz Parkuše, mada samo zdravo za zdravo.
Rekao mi je: "Znaš, imam stančugu, ali živim s roditeljima, koji su konzervativni do zla boga. Znaš ono: nema seksa prije braka i ta sranja. A, meni treba malo intime, razumiješ..."
Razumio sam i Rajko je prenio samo neke sitnice, kao što su veš i pribor za brijanje, nekoliko knjiga... Svaki dan bi dolazio s nekom novom kokom. Ma, kakvom kokom - to su bili zmajevi!
Popili bismo kafu ili "pićence", a on bi rekao: "Vjerovatno ću se vratiti kasno - neće ti smetati?"
"Ma, šta ti je Rajko, kladim se da ću se ja vratiti kasnije." (Tada nije bilo zore koju ne bih dočekao kod Reše u Šadrvanu.)
Vrata Rajkove sobe su uvijek bila zatvorena, a ja bih otišao u svoju i kao mrtvo tijelo spavao sve do poslijepodneva. U međuvremenu sam proturio priču po gradu: "Rajko, to nije čovjek - to je ažbaha. Kako ima snage i gdje ih samo nalazi? A, kakve ja grobove tucam?"
Uskoro su se upoznavanja sa curama prorijedila, ali nisam obraćao pažnju, jer, kao što je Rajko na početku rekao da želi malo intime, nikad nisam zakucao na njegova vrata. Čak sam zatvarao i svoja da mu, možda, muzika ili TV ne bi smetali.
Jedne noći, sasvim neuobičajeno za mene, vraćao sam se ranije kući. Haustorsko svjetlo nije radilo, ali je bilo dovoljno svjetla iz dvorišta, iz okolnih kuća... Na trećem spratu, u kontralajtu prema prozoru, razabrao sam dvije siluete kako pažljivo silaze, držeći se za ruke isprepletanih prstiju. Jedna silueta je bila Rajko, a druga sigurno nije bila žensko. (Osim neko žensko širine ramena Stevea Reevesa i frizure poput američkog marinca.) Rajko mene nije mogao vidjeti, jer sam bio u mraku, na dnu stepenica, a kad smo se sreli na pola puta, panično je izvukao ruku, promrmljao nešto...
Sutradan ujutro, vrata njegove sobe su bila otvorena; spremao je svoje sitnice u torbu, a niz lice mu se slijevala Nijagara suza.
Nikad u životu nisam pomislio da ću zagrliti nekog "čajnog kolutića", ali uradio sam to: "De, Rajko, de..."
"Ja ga volim, Daco, volim ga više od sebe."
Sjetio sam se kako je meni bilo teško kad sam prekidao sa S., pa sam i ja počeo plakati.
"De, popij", i nasuh nam po čašu votke. Smirio se i on, smirio sam se i ja. Rekao sam mu:
"Rajko, ja sam kao ona tri majmuna, s privjeska za ključeve, s tom razlikom da ja imam šest ruku, pa u isto vrijeme mogu pokriti uši da ništa ne čujem, oči da ne vidim i usta da ne govorim. Ostani kod mene sve dok ne nađeš drugi stan."
Nije prošlo dugo, a Rajko se odselio u Amsterdam i vjenčao sa svojim Steveom Reevsom. S. je takođe završila u Amsterdamu, prema vijestima koje čujem, "skinula" se s droge i sasvim joj, radeći u Pošti, dobro ide.
* * *
Nekoliko godina poslije mog raskida sa S. upitao sam je: "Bogati, šta ti znači ono 'paštetica'?"
"Pojma nemam o čemu govoriš?"
"Sjećaš li se kad sam jednom prijevremeno banuo s Tjentišta i zatekao te 'high' u Đerdanu?"
Nije se sjećala, a onda je rekla:
"A, ta 'paštetica'! Znaš, kad je "junkie" u krizi, otvori paštetu, sastruže onaj sloj masnoće i konzervansa što se nakupi na poklopcu, rastopi u kašici i ubrizga u venu."
"Svašta" se može naučiti od narkomana!
