Perzijski ćilim

Cijeli dan je sav nekako mlitav. I ljigav. Košulja mi je mokra od znoja, a tek je deset sati ujutro - ne sluti na dobro. (Doduše, popio sam već šest piva, a tek je deset sati ujutro, pa i to pojačava moje slutnje.)

Sjedim sam u kafani i dočekujem pridošlice sa otrcanim: "Ima li vrućine?"

Svi se odreda žale na vrućinu, pa na neprispjele penzije i invalidnine, na telefonske račune, sranje od politike i na tuđe, bolje živote...

Kontam nešto kako ovaj narod ne bi preživio da je sve u redu i potaman - iz jednostavnog razloga što bi se prekinula svaka komu­nikacija među ljudima, ne bi imali o čemu pričati i uvukli se u sebe i strunuli kao previše zaljevane biljke.

Nad Trebevićem se valjaju oblaci i kratkrotrajna kiša će donijeti malo osvježenja, pa zato izlazim na ulicu da uhvatim koju kap, da pokušani razbistriti ovu smjesu što mi se nalazi u glavi...

Hodam gradom prošaranim tek pokojim prolaznikom. Jedino dobro je što su se čak i automobili sklonili u svoje jazbine, pa nema šanse da završim pod točkovima BMW-a nečijeg drogiranog tatinog sina.

Okružena jarom što izbija iz asfalta, kao u oreolu, pojavljuje se Gordana - njoj ni godine, ni rat, ni ova ozonska rupa ne mogu zbrisati osmijeh s lica...

Zaustila je: "Jesi li se..."

Prekidam je: "Nisam."

U normalna vremena nastavak rečenice bi glasio: "... oženio?"

Sada glasi (ne samo za mene): "... vratio u stan?"

To je rečenica kojom me, umjesto pozdrava, presreću prijatelji.

Pozvao bih je na kafu, ali to bi se činilo toliko licemjernim posli­je sveg bola i nepravde koju sam joj u životu nanio, pa joj samo spuštam ruku na rame i pravim se da žurim negdje.

Malo dalje, kod Vječne vatre, naletim na Branu. "Pozdravlja" me istim pitanjem, a ja mu dajem isti odgovor. Lakonski mi odgo­vara: "Jebiga, bori se."

To sam već čuo milion puta, pa gubim živce i baš kao da mi je on kriv, sikćem: "Moje ime je Dario - nije Boris."

U prvi momenat ne shvata, a onda se nasmije i zagrli me svojim šapama i kaže: "Idemo na piće."

Nema upitnika na kraju ove rečenice, jer kad Brano nešto kaže - onda je to rečeno.

Sjedimo u Imperijalu i glođemo uspomene, olajavamo sadašnjost i režimo na budućnost: "Deset najtežih godina - jeste, aha!"

Brano nije nikad bio od nekog velikog pića (dva-tri špricera i to je sve), pa me čudi što je navalio na duple loze (ruku na srce - u Imperijalu sipaju "kapi za oči", a ne piće) i efekat se uskoro osjeti:

"Jesi li ikad razmišljao o samoubistvu?"

Odgovaram mu:

"Jesam li nekad ne razmišljao o samoubistvu?"

"Jebiga, izvini Daco. Znam šta ti je bilo sa stricem, i sa starim..."

"Nema to veze, moj Brano..."

Pijemo i šutimo, jer nema ni dobrih koka u prolazu da bismo se bavili "macho" komentarima, a onda Brano počinje: "Znaš, ja sam uvijek o sebi mislio kao o perzijskom ćilimu - što me više gaziš, sve sam bolji."

Ima istine u tome, jer se Brane sjećam kao žgoljavog klinca kojem su svi u raji palili čvoke i klempe, a onda je u pubertetskim godinama, tajno, počeo da bilda tegovima napravljenim od betona i konzervi za mast; dok smo mi vrijeme trošili na žurevima (na koje njega nismo pozivali), on je svoje dane provodio znojeći se u šupi u našem dvorištu.

Jednog dana se iz te šupe izlegao, kao leptir iz larve. Leptir od stotinjak kilograma; upisao je pravo i kurs karatea. Završio je i jedno i drugo, zaposlio se u DB-u, bio čudo u svom poslu.

Sjetio sam se jedne noći (jutra?) u Pikolu kad su me dvojica krkana sve vrijeme gađali pivskim čepovima, a konobar se pravio da pere čaše i da ništa ne vidi; Brane je ušao i samo mi klimnuo glavom, a onda sam se ja počeo kurčiti... Elem, izveo ih je napolje i oni se više nikad nisu pojavili u toj kafani, a, znajući Branu, možda ni u gradu.

Brane, taj čovjek čija su leđa i prsa bila spremna da prime metak u zaštitu i "onih" i "ovih" političara, sad je sjedio kao hrpa nikom potrebnih sto dvadeset kilograma mišića i cmizdrio: "Moj Bože. Čak i kad sam hodao na štakama - hodao sam uspravno. Sada me izgrizla samoća..."

Kćerka i žena su mu ostali u Holandiji, a on se vratio upecavši se na obećanje da "treba ovoj zemlji", a onda su ga zajebali i za posao i za stan.

"Danas mi je kćerki rođendan. Zvao sam je jutros, a ona nije htjela razgovarati sa mnom, jer sam joj bio obećao da ću je posjeti­ti za njen rođendan, ali mi pederi iz holandske ambasade nisu dali vizu. Ma, i ja sam budala - mogao sam izvaditi "putovnicu" kad mi je kurcu bio ćeif, ali jok: ja sam Bosanac! Može li se biti išta više i veće od toga?! Kako ja njoj, djetetu od pet godina, mogu objasniti da tata nije mogao doći, a ne da nije htio?"

Nisam ga više slušao, jer mi se u glavi stalno vrtjela ona njego­va usporedba sa perzijskim ćilimom.

I sebe sam vidio tim očima.

Gazali su me i gazali, sve dok me nisu izgazili, a na pamet im nije padalo da me je možda samo povremeno trebalo prebaciti preko štange u dvorištu i nježno "isklofati" onim pletenim, starin­skim kloferom, malo me provjetriti, pa da opet zablistam u punom sjaju.

Počela je padati kiša, a ja govorim, ne Brani, nego njoj: "Imam i ja kćerku. Dvije."

Leave a Reply