Progonstvo u sebe
Drevni kesten u dvorištu ispred Hamićeve radnje posljedni put je zašuštao svojim zelenim rukavicama u jesen 1991. godine.
Dubravko, Hamić i ja smo sjedili u hladu i čekali četvrtog za "zing".
(Doduše, bio je tu i Ćoro, ali on je vazda bio kokuz, pa se na njega nije moglo računati.) Čekali smo jal' Smaju, jal' Tihu - neko je morao naletjeti.
Dvorište, od Ibrinog podruma Ćilipi već je bilo "pokaldrmisano" pivskim čepovima, a mi da bismo ubili vrijeme, prvo nabrojasmo svih pedeset američkih država - ko je razmišljao duže od deset sekundi - morao je platiti gajbu piva!
Vladala je iscjeljujuća, popodnevna tišina; samo su s kasetofona pičili Dire Straits i Money for Nothing.
Ćoro predloži da počnemo partiju, da će on igrati na dug, ali ga odjebasmo: "Samo pare pod pepeljaru. Jesi li to dobio inspiraciju u pjesmi: pare nizašta?"
Tad se neko dosjeti da igramo životinja.
Kako? Jednostavno: jedan počne s imenom neke životinje, a drugi treba nastaviti - važilo je isto pravilo: deset sekundi za razmišljanje i ako ne nastavi - gajba piva.
Počeli smo sa slovom "B".
Izredali su se bizoni, bufala, boe konstriktori, bukači, bakalari, bjelice, brancini, bubašvabe, bubamare, buhe, bube-rusi, babuške, babuni i izbor je bio sve manji, pa se prešlo na improvizacije...
Hamić je rekao: "Buhokot!"
"???"
"Pas - na njemu se lijegu buhe."
"Žiri" mu je priznao odgovor jer, bilo kako bilo, stići će gajba piva, a to je i bila (osim malo takmičarskog duha) jedina svrha ove "igre".
Dubravko "iz rukava" izvuče blavora, a ja se na oh u neobra nom grož u, a onda uskliknuli:
"Biban!" (Dubravko Bibanović - režiser.)
"De, bolan, Daco, rekli smo samo se životinje pikaju."
"E, ljudi moji, nije on kod vas stanovao. Pojma vi nemate kakva je to životinja. Redak zver."
Hamić je opet ponovio:
"Buhokot."
"Ne zajebaj - jednom smo ti priznali. Ali šta ti je sad to opet?"
"Mačka."
"Zaboravi."
Hamić se namrštio, a onda mu se lice ozarilo: "Bosanac."
Nismo mogli da mu ne priznamo odgovor, pa je na Dubravka bio red da ode po gajbu pive.
Već slijedeće godine je kesten bio posječen.
Kao i Hamić, kao i Ćoro. Dubravko i ja smo skončali u Americi, Smajo i Tiho su u Kanadi.
* * *
Deset godina kasnije, sjedim kod Tičara s Avdom. Jutros u sedam sati mi je neko grebao na vrata i na pamet mi nije padalo da otvorim, a onda sam začuo drag glas:
"Dacika, Dacika... To sam ja."
Stoji na vratima, s flašom loze u ruci, i pjeva: "Smej se, smej se..."
Hoću da mu kažem da sam već odavno daleko od "smejanja", ali prešućujem i tražim dvije čiste čaše. To i nije baš lagan zadatak...
Sjedimo i čekamo devet sati kada se Tičar otvara. Ja mu ponos no pokazujem nagradu što je moja kćerka Nevena dobila na nekom konkursu za poeziju u Americi, a njemu se lice natmušti.
"Tužno, tužno..."
"Šta je tu tužno, Avdo?"
"Pa, ne želiš valjda da ti kćerka krene tvojim putem?"
Pomislih: "Ne samo da je tužno - nego je i jezivo."
Kada sam Avdu ispratio na taksi, vratio sam se u kafanu gdje su prerano matuhi starci (samo par godina stariji od mene) jedan dru gom postavljali imbecilna pitanja: "Kako se na šatrovačkom kaže - sme e boje? Šta je teže - kila perja ili kila olova? Riba i po - kila i po. Koliko je pet riba?"
Muka mi je i odlučujem da se osudim na progonstvo, na pro gonstvo u sebe. Tri dana sam, umjesto da nešto poradim, da očistim kuću, da sredim papire, ispeglam veš, operem su e, tumurao po zale enim tajgama svoje duše i ponavljao: "Bože, moj Bože..."
Pojavljivao se; kao nejasna prilika u dovratku i "smejao se": "Lako je sada: moj Bože. A, kad sam ja tebe zazivao: Daco, moj Daco, bio si gluh na sve moje pozive."
U ta tri dana sam barem hiljadu puta dizao telefonsku slušalicu, mada sam znao da mi je telefon isključen, oblačio se i opet skidao...
Četvrtog dana sam skontao da veći užas leži u meni, a ne oko mene, pa sam otišao u Tržnicu i na pijacu da kupim zakasnjelu surutku...
Svratio sam u Soko, kod Hame. Vlado me je pitao:
"Nešto mi nisi raspoložen?"
"Nisam. Biću kasnije."
Znao sam da lažem. A, možda i ne lažem, jer doći će i taj dan kad će se ona pojaviti u dnu Tvrtkove ulice, obasjana crnim svjet lom i pohrliti mi u susret...
Hoću li tad okrenuti le a i bezuspješno pokušavati da joj umaknem ili ću joj pružiti ruku da me vodi?
To se, barem za sada, ne može znati.
