Let iznad vrapčijeg gnijezda (III)
"Ajde, picni se malo. Izgledaš k'o da si spav'o u oluku. Jebem te stara", rekao mi je Vrabac zagrlivši me kao da sam mu mlađa sestra.
"Stani, bolan, da suknem još jednu. Onda ću."
"E, bogami, k'o da će ti pobjeć'. Dok se ti istuširaš, ja ću zvati Beth, svoju djevojku, pa idemo negdje na večeru..."
Izašao sam iz kupatila i ugasio bojler, a Vrabac me pitao:
"Koji ti je kurac? Što ga gasiš?"
"Pa, znaš... struja..."
"Jebla te struja, mali... gdje ti živiš?"
Gorko sam mu odgovorio:
"U Sarajevu, u jebenom Sarajevu, moj Vrabac."
"Sam si me učio: kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Jel' tako? Dobro me podsjeti - trebam nazvati Pileta, električara, da mi promijeni grijač. Sjećaš li ga se? Pao je i neke godine kad je skinuo sve bakarne žice s telefonskih vodova od Kovačića do Čengić Vile i kad ih je probao tušnut na otpadu? Ma, znaš ga... sjetićeš se kad ga vidiš."
Sjeo sam za šank, natočio si piće, a on mi je rekao da zovem djecu.
"Hvala ti, jarane, al' ne mogu."
"Šta ti je?"
Tri godine nakupljane suze su grunule iz mene:
"Ma, jebi se ti. Ti nemaš moju Nevenu i Vesnu. Kako ću se suočiti s Neveninim tužnim, pametnim pogledom, jer je već, dovoljno je odrasla, shvatila da tatu više nikad neće vidjeti? Kako odgovoriti mojoj maloj Vesni kad ću se vratiti kući? Kojoj jebenoj kući? Nemam je ni u Sarajevu, a kamoli u Americi!"
Vrabac je zabacio pramen kose s čela i rekao onim glasom kojeg pamtim, iz vremena kojeg pamtim, iz vremena kojeg se sve više manje sjećam:
"Da sam pametan, rekao bih ti nešto pametno, moj Daco..."
"Jebo pamet. Ajde sukni jednu, pravi mi društvo..."
Prekinulo nas je zvono na vratima. Ušla je Beth, Vrapčeva "djevojka."
"Nice to see you."
"Please to meet you."
Beth je izgledala kao da joj je trideset godina, ali trideset godina provedenih na plastičnoj hirurgiji, pa sam upitao Vrapca:
"Koliko ti cura ima djece?"
"Kakve djece! Unučadi. Al ima para."
"Što radi?"
"Ništa. Bogata je, al' željna kurca."
Beth je otišla u halu, a ja sam pitao Vrapca:
"Senka mi je rekla da radiš kao krupje. Pa, zar može biti tolika lova da mi plaćaš sve ovo?"
"To što radim kao krupje - to je posao. Ali imam svoj biznis. Beth i ja smo kupili kojih hiljadu hektara zemlje u Kanadi. Isto je to kao i u Americi - hektar te dođe pedeset centi, ali moraš za godinu izvući neku nafaku iz toga. Ako ne izvučeš - plaćaš porez na vlasništvo, ali sad više nije vrijednost pedeset centi, nego pedeset dolara..."
"Ja! Pa, šta?"
"Ništa. Na toj zemlji ima potok. Beth me pogurala i sad imamo malu fabriku. Pakujemo i prodajemo običnu vodu - po skupoj cijeni. Znaš li kako se zove voda? LEVAT. Pitali me kad sam prijavljivao firmu, iz čiste radoznalosti: šta na našem znači LEVAT, a ja im odgovorio da je to u našoj zemlji, ne znam sada, bio moj najveći izvor prihoda. Hoćeš li probati jednu, imam u frižideru."
"Jebi se, Vrabac, zar ti ja ličim na levata?"
Beth, Vrapčeva djevojka, vratila se iz onog mjesta gdje i car ide pješke i oči (sočiva?) su joj blistale, a ja sam kroz svoj već mutni pogled konstatovo, potvrdio ono što je moj prijatelj Manojlo Tomić davno rekao, da nema ružnih žena, nego samo trijeznih muškaraca.
Opet je zazvonilo na vratima. Ušao je Pile, a ja sam ga prepoznao po frljavom oku, a on se pravio da me ne pozna. Pitao je za Vrapca, a ja sam mu rekao da je u hali.
Baš kao da sam u svojoj kući, kucnuo sam na vrata:
"Vrabac. Evo Pileta."
"Eto me za sekundu."
Išao je i oči su mu sijale.
Pile je ušao, promijenio grijač na bojlera, zadržao se nekih pet minuta, sjeo za šank, a Vrabac ga je pitao šta će popiti. On je odbio, ali je uz lisičiji, ulizivački smiješak rekao: "Ne bi... Ali, Vrabac, dođeš mi sto i pedeset dolara?"
Vrabac mu je odbrojao pare.
Onda je Pile iz torbe izvadio neke papire:
"Znaš, Vrabac, ti bolje znaš engleski od mene... 'Oću da pošaljem papire burazeru da dođe ovamo... Ne znam ovo ispuniti..."
"Nema problema", rekao je Vrabac i začas završio posao.
Pile je krenuo na vrata, ali ga je Vrabac zaustavio:
"Ej, Pile. Polako. Dođeš mi sto pedeset dolara."
"Ma kako Vrabac?"
"Jebaji ga - ja ne znam promijeniti grijač na bojleru, ti ne znaš engleski. Jel' u redu?"
* * *
Kako se praznila flaša Jim Beama, tako se moja hrabrost punila, pa sam, ipak, odlučio da zovem djecu...
"Daj, bolan Vrabac, da skroziramo ovu flašu zajedno?"
"Imam ja nešto bolje", rekao je Vrabac, otišao u kupatilo i vratio se s nečim što je ličilo na tabakeru i na staklenoj podlozi šanka izvukao tri "crte"... Beth je šmrknula jednu, on drugu, a ja sam već bio u avionu i vraćao se na osuđeno mi Sarajevo. Mislio sam: zar od mog Vrapca postade "koka"?
Stjuardesa me pitala: "Gospodine, je li Vam dobro?"
Nisam ni registrovao njen izgled, nego sam naslonu ispred sebe odgovorio:
"Ima li ijedan razlog zašto bi mi bilo dobro?"
KRAJ
