(Re)inkarnacija

Čak i bez naočala bih ga poznao na kilometar. Niko tako ne hoda kao on, kao da rukama vesla po vazduhu. Svejedno, dok mu se usta nisu rasula u biser osmijeha, da ne bih ispao budala, poletio sam mu u zagrljaj:

"Mirza!"

"Gdje si, mali", rekao je bez riječi, baš kao da nije prošlo stotine godine otkad smo se zadnji put vidjeli.

Prije tih par stotina godina mi je za moj petnaesti rođendan po­klonio Heseovog Stepskog vuka i uvukao me u nešto iz čega se još danas pokušavam iskobeljati. (Samo desetak sekundi prije i dese­tak koraka od Katedrale, sreo sam svoju pokojnu profesoricu "esha" i rekla mi je da čita ono što pišem u Bosni i da joj je drago što me je naučila nečemu: "Vidiš, Dario, može se pisati i bez psov­ki", rekla je, a ja sam joj, bez imalo poštovanja, odgovorio da me je ona samo naučila kako se upotrebljava "upravni govor", a da sam se ja s psovkom rodio i odrastao, da nikakve pouke nisam našao u njenom insistiranju da znam Puškinovo Tatjanino pismo - napamet.

Iako je bila pokojna (ali dobro se držala), pozvao sam je na kafu, ona je to elegantno, kao što to već pokojnice rade, odbila... rastali smo se bez stiska ruke.

Sad sam stajao s Mirzom i stiskao njegove svemoguće ruke, koje su mijenjale osigurače u mom stanu, postavljale garniše za zavjese koje nikad nisam ni kupio, a samim tim ni objesio, pentrale se na krov, vrlo strmi krov da mi instaliraju TV antenu... i, kao i uvijek, kad nemaš kome šta reći, bio ti drag ili nedrag, pitao: "Hoćemo li na piće?"

To je bilo tek reda radi, jer sam očekivao da će odbiti, ali on na moje zaprepaštavajuće iznenađenje, prihvati, pa odosmo kod Hame.

"Hamo, daj mi onu moju... Šta ćeš ti, Mirza?"

"Ja ću isto."

Tu se zabezeknuh.

Ako je bilo čovjeka od koga sam mogao i htio nešto naučiti - to je bio Mirza.

Kad sam bio klinac, kad mi je jedino bilo važno podvući ruku pod Mirinu suknju, on me je učio ikebani, pokušavao me navući na judo i karate, u našem kultnom sastajalištu, Biblioteci, nevjerovatnom brzinom lovio muhe u zraku i puštao ih van (da bi se one opet vratile nazad), objašnjavao mi pojam reinkarnacije, a ja sam se na to samodopadnim smijehom i, već tad stečenom gorčinom, odgo­varao:

"Mirza, kad bih u budućem životu bio vilin konjic, koji ima samo jedan život, pomislio bih: hoće li se ovaj život ikad završiti? Da sam dvjestogodišnja kornjača s Galapagosa, mislio bih kako je ovaj život kratak. Nemoj mi, Mirza, praviti bespotrebni osjećaj krivnje da kad god, slučajno ili namjerno, zgazim mrava, da, u stvari, možda, ubijam svog reinkarniranog oca?"

Nepotrebno je i pominjati da je Mirza bio vegetarijanac. Naučio me recept za filovane patlidžane - to je dobro u pičku materinu! (Izvini, pokojna profesorice "esha", ali, otme mi se.)

Na stolu su se pušile brizle, a Hamo je dodao još sira i kajma­ka... Bokalić po bokalić...

"I, Mirza?", pitao sam.

"Ma, ništa, Daco."

"Gdje si bio?"

"U Americi."

"Ma, znam to. Nego gdje?"

"U tvom komšiluku. U Chicagu."

"Šta si radio tamo?"

"Zajebi to." (Mirza, inače, nikad nije psovao.)

"Lepo pitam - ne vređam."

"Mogu li jednu?" (Onaj Mirza nikad nije pušio.)

"Radio sam u klaonici", povukao je Mirza velik cug i naručio još jedan, ali samo još jedan bokalčić.

Kad si sam s najboljim prijateljem, vrijeme i smisao izgo­vorenog gubi svaki značaj - laprdati možeš o svakome i svačemu sa šupcima, pa pokušavaš da ubiješ ono što tebe ubija (vrijeme) ispraznom pričom: "Kako su tvoji? Majka? Izvini, nisam znao. Moje saučešće. A, tvoji. Da kucnem u drvo, dobro su. Čuješ li se? Ma, čujem..."

Potom nastaje muk.

"Gdje se ovdje piša?", pita Mirza.

"Ozada. Ima ključ na šanku."

Vraća se, a ja pokušavam da počnem neku temu što bi mi izbila ovu maglu iz glave:

"Sjećaš li se...", ali nije to ono što sam htio reći, nego vadim jedno pismo ispod srca i pitam ga:

"Mirza, vjeruješ li još u reinkarnaciju?"

"Vjerujem. A, ti?"

"Jok. Kao i uvijek. Samo vjerujem u inkarnaciju. Ono što sam bio, uvijek ću biti."

I ode Mirza da jednom postane lignja, a ja ostadoh ono što jesam - ništa.

Leave a Reply