Reket
Uprkos tome, natjeran imbecilnim TV-programom i jednom dozlaboga dosadnom knjigom Vladimira Nabokova (Čarobnjak, koja će poslužiti kao ideja za njegov izvrsni roman Lolita), sa mazohističkim zadovoljstvom se hvatam spremanja stana: su e, kada, WC-šolja, frižider (izvana i iznutra), šporet (na čijim skorenim platama ima više hrane nego u frižideru); perem gaće, čarape, košulje, farmerke (sve na ruke) i, ni sam sebi ne mogu vjerovati, otirač za cipele...
U goloj sam vodi, a kako mi je zaliha pive pri kraju, silazim u nešto što se prije zvalo "granap", a sada "market" i, najednom, promijenivši mišljenje, umjesto pive uzimam čašu votke.
Uski prolaz izme u polica je zauzela neka grdosija od čovjeka u teniskoj majici i šorcu, s reketom ispod ruke; naguzio se i prebire po sokovima.
"Hej šofer - ima izać", kažem, a on se beskrajno dugo odmota va, gleda u mene odozgo:
"Daco!!!"
"Štanga!!!"
Zadnji put sam ga vidio u ratu, 1993. Sjećam se da je bila zima i da sam na štakama šepesao niz zale enu ulicu, a iza le a mi je brundao "harli" (možeš ga poznati po zvuku), a ja sam se malo sklonio u stranu i rekao:
"Prolazi, pederu."
Bio je to Zlatko Štanga, o čijoj su se hrabrosti već isprele legende.
"Ajde. Sjedaj."
"Bi', kad bi mogao."
Sišao je i pomogao mi da se popnem. Ma, šta pomogao! Podigao me je kao malo dijete i posadio na sic. (Što i nije bilo teško, jer sam imao četrdeset i osam kila sa štakama.)
Otišli smo u kafanu koju je sad držao "u zakup", kako reče, a kome li je plaćao taj zakup, to samo bog zna.
Poslije skoro godinu dana, poslije svih bućkuriša od riže i rozina, prvi put sam pio pravo piće.
Za sto je prišao jedan od njegovih "pulena" i, izvadivši dvije flaše Smirnoff votke iz plastične kese, pitao:
"Treba li ti, Zlatko?" (Štanga je bilo rezervisano samo za raju.)
On je odmahnuo glavom, a ja sam pitao:
"Pošto su?"
On je bacio brz pogled na Štangu, pa je, snebivajući se, rekao:
"Je li puno sto maraka?"
"Daj da vidim kakvo ti je to sranje."
K'o džoja sam pažljivo razgledao etiketu i na kraju rekao:
"Evo ti deset. Za obadvije."
Sav je bio smušen, a ja sam nastavio:
"Jesi li ti pismen, čovječe?
Vidiš li šta ovdje piše: MADE IN USA- napravljeno u Americi! Jesi li ti ikad čuo za ruski viski?"
Opet je bacio brz pogled na Štangu, pa rekao:
"Jebaji ga. Daj šta daš."
* * *
Sad smo sjedili kod mene i pretresali školske uspomene.
"Sjećaš li se kako su samo nas dvojicu u cijeloj školi, na sis tematskom, oslobodili fiskulture?"
Kako se ne bih sjećao?! Biti oslobo en fiskulture bilo je gore od smrtne kazne - sva raja su nas gledala sa pomiješanim prezirom i sažaljenjem.
"Presuda" je imala objašnjenje "pothranjenost". (Štanga je tako dobio nadimak, jer je bio visok.)
"A, sjećaš li se ti da si ti bio jedini čovjek u istoriji našeg škol stva koji je oslobo en "muzičkog"?"
(Zvuci koje je Štanga ispuštao pri pjevanju mlade partizanke što je pušku nosila bili su bolni za svačije uši, a pogotovo za našu nas tavnicu Milu Rakanović, pa ga je "oslobodila" tog predmeta.)
"Što jest - jest. To je bilo za dobrobit čovječanstva, ali onu fiskulturu nikako nisam mogao preboljeti - pogotovo ono "pothranjenost"...
Lice mu se smračilo:
"Nisam ti to nikad pričao: jednom se moj stari vratio kući pijan - ćuj ba mene "jednom" - bio je pjan svaki dan; počeo je marisati majku; ja sam poletio na njega, a on me je samo odgurnuo rukom i rekao: Ti pošo na mene? Šugo mala, nisi ni za fiskulture! Plakao sam: ti si kriv, pička li ti materina, sve pare propiješ - ne ostane ništa za hranu! Tad sam dobio najveći degenek u životu."
Strusili smo po votku, a ja sam ga pitao: "Kako ti je majka?" "Hvala Bogu, dobro je." Kucnuo je o sto.
"A, stari?"
Leden smiješak mu je prešao preko lica:
"Pao je sa krova šupe. Slomio je vrat."
Nisam dalje pitao.
Omara je kao malo ohanula, pa sam ga pitao:
"A, tenis? Kad ti je tenis?"
"Ja to samo zato što je to sada "kul". Zbog koka, znaš?"
Spucali smo flašu votke i preostale pive i on je otišao i zaboravio reket.
* * *
Sutradan me komšija pitao:
"Ti poznaješ Zlatka?"
Slegnuo sam ramenima:
"Išli smo zajedno u školu".
"Znaš li da on ima najveći 'reket' u gradu?"
"Pojma nemam", rekao sam, mada sam znao da je to istina, ali me živo bolio kurac zbog toga.
* * *
Dok kroz Štangin reket cijedim špagete, iz glave mi ne izlazi kako je, gledajući slike moje djece, uzdahnuo:
"Ti sve imaš, a ja ništa".
