Rodjendan
Jebi ga, kažem sam sebi, neka se i to već završi: prestar sam i umoran više biti izbjeglica u vlastitom gradu, spavati u tuđem krevetu, hodati na prstima da ne bih poremetio nečiji mir i san, brojati svaki list tariguza koji sam upotrijebio, kašljati (pokrivši usta jastukom) što tiše mogu, zuriti kroz prozor u nepoznato nebo, isto, ali toliko drukčije od onog neba što se vidi s mog prozora, svakog jutra bosom nogom udarati u prag kupatila kojemu ne pripadam, čekati i čekati telefonske pozive koji ne stižu, glodati svoju samoću brojeći koliko je puta neka pjevaljka ponovila neki besmisleni refren, imati samo dvije knjige na raspolaganju: jedna od njih je neka moja davna, a druga je posljednja knjiga Dubravka Brigića; prva (moja) mi se gadi, jer ju je napisao neki Dario Džamonja kojeg više ne poznajem, a druga (Brigina) me samo tjera u još dublji očaj, jer znam o čemu piše, a znam i to da ga više neću sresti u Slogi, Sarajevu, Korzu i moći mu reći šta mislim o onom što je pisao: mišljenja su podijeljena - jedni tvrde da ne valja, a drugi da kurcu ne valja; zagrliti ga, iskapiti duplu lozu i još jednu "putnu", pa se razići svako u svoj nespokoj...
Pošto sam kokuz, idem do svog din-dušmanina Zlatka Topčića u Klub pisaca i pijem kafu i "štok" s njim, on mi daje pedeset maraka i želi mi sreću (iskreno, bar još to mogu prepoznati kad te neko handri ili ti želi dobro), potom sretnem Dinu Bešu i on mi daje pedeset maraka i zove me na piće, a meni samo sada valja na sud, obaviti tu formalnost, priložiti spisak od četrdeset i četiri svjedoka koji su stanovali kod mene, u mom stanu, potpisati se na neki papir i vratiti se u stan, širom otvoriti prozore, pripaliti cigar i gledati u prazno mjesto gdje je nekad bio krevet moje kćerke i vidjeti je kako mirno spava podnimivši ručicom obraz, ali postoje dvoje neljudi koji su dali izjavu da ja tu nikad nisam ni stanovao, da moj otac nije imao sina, da ja nisam nikad imao ni ženu ni kćerku, da sam ja, ustvari, sopstvena fikcija... Potpuno sluđen saznanjem da me nema na mapama nečijeg bezumlja, idem u kafanu gdje me niko ne poznaje, naručujem pivo i kažem sam sebi: sretan ti rođendan, idiote!
Sjećam se kako se moja baka nikad nije radovala mom rođendanu, jer sam, kao po nekom pravilu, uvijek bio bolestan taj dan - sad više nisam bolestan, nego mrtav. A, vala, nešto se i ne sjećam da sam ga ikad i proslavio. Mislim, onako ljudski: kad mame naprave tortu, lavor ruske salate, hektolitar himbera, pa dođu sva raja iz razreda i komšiluka, igra se "zaloga", prvi put se ljubi svoja "simpatija", a tata te sav raznježen da odrastaš (ali i kojim vinjakom) dugo grli i posjeda u krilo i priča nešto bezveze...
Dobio bih za taj dan koji dinar i vodio raju u slastičarnu Dvije ruže, pa bismo se takmičili ko može pojesti više rolata pravljenog po nekom "ciglarskom" receptu - pobjednik je uvijek bio Vlado Albahari, jer je mogao spucati kilu, i to bez boze.
Kasnije su to bila samo bjesomučna opijanja u nečijem stanu (svoj još nisam imao), kod Moste, Toše, Maje, Leke i Duška, Čite ili Sone... Pamtim samo jedan: Indexi su svirali u FIS-u i Pimpek mi je u pauzi svirke turnuo pet milja u džep, a onda obznanio prekrcatoj sali da mi je rođendan i otpjevao Girl... Znam da sam lebdio i želio da je tu Mira, ali me ona tad nije bendala ni za suhu šljivu...
Lažem. Pamtim i drugi, mjesec i po dana nakon smrti mog oca, kad sam pozvao cijelu redakciju Spektra (Memu Kundurevića, Slavicu Ličen, Zlatka Dizdarevića, Zdravku Grebu, Dragana Stefanovića, Aleksandra Tomaševića...) u sada već moj stan i sjećam se da se pio Fruškogorski biser i Maraština, a mezile se španske konzerve dagnji, lignji i hobotnice... Bila je tu i jedna cura i bio sam ja, ali ona je već dugo godina sretno udata, pa uopšte nije važno njeno ime.
Slušali smo "Let it be" Beatlesa i ne znajući da im je to zadnji album, da će s njihovim raspadom i naša mladost skončati.
Proći će hipten godina da doživim tu sreću, nakon dvanaestosatnog radnog dana u fabrici, u Americi, da se kao prebijeno pseto vratim kući u jedan sat po ponoći i dočeka me budna moja dvogodišnja kćerka Vesna da me poljubi i otpjeva mi Happy Birthday...
Sad sjedim tu gdje sjedim i samo znam da sam preživio sve ove godine - kad se sve sabere, ipak, sretne.
Ali sreću kvari trula misao: dokle?
