Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon (Drugo pismo)
(...nastavak od "PRAVIM SE TVRD I HRABAR, MADA MI SRCE TUČE KAO U KUNIĆA")
Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."
Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."
Ostalo mi je još jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspješno pokušavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Liježem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokušavam da spavam, ali mi je pred očima slika moje majke, ne one starice koju sam danas na kratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tužnim glasom govori: "Šta ćeš, Dario?"
Iz nekog neobjašnjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u teškom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kaže sam sebi: "E, moja majko, što me nisi pobacila?"
Prošlo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (treća smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili već kako se zove, ostavljaju ključeve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreću prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na čistom engleskom pita:
"Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?"
Kažem mu da možemo pričati na "našem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo...
Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste što mi dodjeljuju dva sjedišta, valjda da se ne bih miješao s ostalima, pa hvatam satak spavanja...
U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije ću saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj pasoš nekome, a ja mislim: "Jebem te živote, nemoj opet!"
Ali, Vinko se brzo vraća, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kažem mu da je to živa istina, a on mi objašnjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam počiniti neki kurac protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik...
Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada!
Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu.
"Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjećam...
Ne znam, ustvari, kako se osjećam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon teškog pijanstva, i govorim sebi:
"Hvala ti, majko, što me nisi pobacila."
