Dario Daco Džamonja

Postoji samo jedna stvar na svijetu koju više mrzim od primanja savjeta. To je da ih dajem. Trudim se da izbjegnem i jedno i drugo, ali ne ide to baš tako lako. Postoje mudroseri koji čim se probude, prije nego što i zapale, popiju kafu, počnu praviti spisak savjeta koje će taj dan podijeliti. Da li ih sortiraju po temama i oblastima ili po ličnostima ne znam, ali znam da sam na svakom i svačijem spisku. Nema toga pod suncem u šta se oni ne razumiju, pa im ja do em kao nepresušno vrelo inspiracije ili, primjerenije rečeno, deponija bez dna u koju mogu sipati svoje smeće u vidu savjeta iz uro ene im mudrosti ili stečenog iskustva. Ako u kafani naručim teleću jetru, naći će se neki dr. Švajcer da mi otkrije da za moju jetru nema lijeka do mladog sira i surutke. Kad primijetim da je mladi sir baš toliki eliksir života, davno bi ga Japanci ili Amerikanci prodavali za sto hi ljada maraka po kili, a ne naše seljanke na pijaci po tri marke, a u surutku (ako je već ne bi prodali) pred odlazak kući džabe dijelile samo da ne vucaraju dvolitarske flaše nazad, iz rukava vade nekog "tetića" kod kojeg je "jetra sad kao kod malog djeteta"; najpatetičniji su ro ene drkadžije koji bi, "da su na mom mjestu", "sredili stan - ne treba ti više od pet-šest hiljada maraka i privedi nešto". Kažem im da su novine pune oglasa u kojima "zgodne, pametne, dobrostojeće djevojke "traže" stare, ružne, nezaposlene kokuze, koji po moguć nosti boluju od ciroze" tako da nikako ne mogu da se odlučim za koju ponudu da se odlučim; na ivici sam suza kad saznam kako bih trebao ubuduće pisati, a trčim u klozet da povraćam od muke kad mi se predoči šta sam trebao uraditi, a nisam, i šta nisam, a trebao sam...

Još je gore s davanjem savjeta. Svakome se barem jednom u životu desilo da je s ženom ili djevojkom išao u kupovinu – tu definitivnu provjeru ljubavi i strpljenja! - da je bio upitan za naj bezazleniji savjet u vezi s kupovinom modela cipela, dužine suknje ili boje zavjesa. Pun entuzijazma i svjestan odgovornosti, u glavi je apotekarskom vagom mjerio argumente "za" i "protiv" prije nego što bi donio sud, a uvijek bi se završilo blagim krivljenjem glavice prvo na jednu, pa na drugu stranu, žmirkanjem očima i sl.

"Ipak ću uzeti ovu."

Kad me (rijetko) neko upita za savjet po nekom pitanju od životne važnosti, sjetim se one priče kako je Mujo otišao hodži da ga savjetuje šta da radi:

"Hodža, Fata me vara".

"Rastavi se, Mujo."

"Ali, hodža, šta će djeca reći"?

"Nemoj se rastavljati".

"Ma, ne mogu više od sramote proći ulicom".

"Rastavi se, čovječe".

"Kako ću, hodža, kad je još uvijek volim?"

"Onda, duraj."

"Ali, mili moj hodža..."

"E, pa znaš šta ćeš? Lijepo ti sad pravo u crkvu i pokrsti se".

"Ma, dje ću to, hodža?!"

"Ajde, ajde - idi popa zajebavati, a ne mene."

Jutros sam saznao da mi je jaran gadno najebao. P'jan se shorgao niz stepenice i sad je u bolnici. Cijeli dan se spremam da mu odem u posjetu. Nije bolnica na kraju svijeta, a ni njemu nije ni prvi ni zadnji put da se napio. Provjerio sam, zvao sam bolnicu. Kažu: "orijentisan i komunikativan". "Kad će izaći?" Ostaće neko vrijeme na opservaciji.

Smišljao sam šta bih mu mogao reći. Ništa pametno. U stvari, ništa! A, opet se nisam mogao praviti da sam slučajno nabasao na njega u bolnici.

Znam da on od mene ne očekuje nikakvog savjeta, ali je red poslije sahrane nekom izraziti saučešće, kao što je red i poželjeti sretan ro endan, tako i bolesniku valja nešto reći.

Možda to umotam u onu priču kako mi je rahmetli Ibraga, koji je držao bife u FIS-u i bio si najbolja mušterija, birvaktile, dok mi još kafansko paperje nije bilo ni otpalo, rekao:

"Mali, piće je jebena stvar. Od njega možeš i umrijeti. A, možeš se i razboljeti."

Kao i uvijek sam ga slušao samo na pola uha (a i to zato što je on častio pivom) i samo povla ivao, ali sam ga ovaj put upitao:

"Čika-Ibro, da ne ide to nekako obratno?"

Pogledao me je kroz plavosivu koprenu katara koji mu se navlačio na oči i objasnio mi nešto za šta mi je trebalo još mnogo godina da shvatim:

"Tako to biva kod većine ljudi. To je normalno, ali je užasno umrijeti od pića, a tek se onda razboljeti."

Jok! Jebo Ibragu!

A, da ispričam da mi je sve to rekao Charles Bukowski jedne godine u "Corral" baru u Tampi, na Floridi? Što da ne - što više sereš, ljudi ti više vjeruju i pažljivije te slušaju?

U tom premišljanju je već uveliko vrijeme posjete prošlo, pa sam nazvao njegov broj telefona ni sam ne vjerujući u čudo da će podići slušalicu, da su "opservacije" završene i da je pušten kući.

Otići ću sutra.

* * *

Prošlo je sutra, a ja nisam otišao. Pa je prošao još jedan dan...

Otići ću danas. Kad odnesem tekst u Redakciju, blizu mi je... Ili prije? E, jebiga, čim sam se ja i oko toga počeo premišljati - znači da opet neću otići.

Zazvonio je telefon i čuo sam njegov glas u kojem nije bilo ni mrvice prijekora:

"Seronjo!"

"E, ti si!"

"Nisam - moj babo je."

"Da ti kažem..."

"Nemoj mi ništa govoriti. Sve sam pročitao u 'Bosni'."

Nisam ga pitao ni odakle zove, ni kako je, treba li mu šta donijeti...

Samo mi nije bilo jasno kako je mogao pročitati kad još nisam tekst ni predao?!

Pitaću ga sutra: prije ili poslije nego što odnesem tekst u Redakciju?