Šuplja priča

Osamnaesti je marta 1998. godine i ja sam u Chicagu. Danas je devetogodišnjica mog (neuspjelog) braka i petogodišnjica mog (uspjelog) razvoda. Nije hladno, ali vjetar piči sa svih osam strana svijeta i raspuhuje ono malo pameti što mi je ostalo u glavi.

A, i to malo što je ostalo - za šta je koristim?

Pranje tanjira, guljenje krompira, stavljanje "fišbajna" u kragne košulja, istovarivanje bezbrojnih gajbi Coca-Cole (nisam je nikad ni volio, a sad je mrzim), šišanje trave, branje grožđa, skidanje trnja s ruža... Ali, da mi je sad i to!

Već sam drugu nedjelju u Chicagu, a još nisam našao posao. Položio sam Državni ispit i tražio posao (kao kuhar) u nekakvom domu za maloljetne delinkvente, a oni me pitali kakvo iskustvo imam u radu s njima?! (Baš kao da američki jalijaši jedu nešto posebno.)

Htio sam im odgovoriti da sam i sâm jedan od sličnih, ali pre­vladalo je dragocjeno iskustvo da u Americi najbolje prolaze "ublehe", pa sam im ispričao dirljivu priču o mom, nikad postojećem bratu, koji se uhvatio u "dilanje", a i sam se uskoro navukao na crack, kako je cijela naša porodica beskrajno patila zbog toga, a kad je nastradao u jednom obračunu bandi, moja majka nije uspjela pre­vladati gubitak, pa je izvršila samoubistvo, a otac je, od tuge za njom, uskoro umro... Elem, ja bih posvetio sav svoj život radu s njima, doprinio njihovoj rehabilitaciji (kroz prepržene hamburgere i gnjecavi pire krompir), pa makar radio besplatno... Kako čovjek može bestidno lagati kad dođe dur guzici! Svoje "intelektualne" sposobnosti rabim samo kad slažem pasijans.

Postao sam praznovjeran i ufur'o se u to da će sve biti O.K. samo ako mi se slože tri pasijansa zaredom... Slažem već stoti, a ništa se ne dešava. A, i kako bi kad sam dvije karte ispustio na pod?

Od prijatelja (koji su me pozvali u ovaj Vjetroviti grad i obećali mi pomoć) ni habera. Doduše, čuo sam se s njima, ali odgovor je vazda bio isti: "Da si samo zvao dan ranije."

Zvoni telefon i ja se, prvi put u životu, krstim.

Glas sa neameričkim akcentom pita: "May I speak to mister Dario Džamonja?" (Odmah mi je jasno da to nije poziv za posao, jer nema teorije da Amerikanac izgovori moje prezime pravilno.)

Svejedno, odgovaram:

"Speaking."

"Pa, gdje si, pička li ti materina stara?"

Prepoznajem Dadin glas.

"Otkud ti moj broj telefona?"

"Dao mi Gabaš. Kako si?"

"Super - al' u kurcu! Odakle zoveš?" (Znam da je u Pragu otvo­rio restoran, čuli smo se par puta i on me zvao da dođem, baš kao da mogu sjesti na taksi ili tramvaj i banuti na vrata.)

"Iz Chicaga. Evo me na aerodromu. Gdje stanuješ?"

"Zajebavaš me."

"Jesam, sreće mi. Uzeo sam rent-a-car. Gdje si ti?"

"E, moj Dado, volio bih i ja da to znam..."

"Samo ti meni daj adresu - naći ću već nekako."

"Udure: East Church street 308."

Ne prođe ni sat vremena, a Dado zvoni na vratima. Puno se promijenio. Ostario je. To se najbolje vidi po nosu, koji kao da mu se produžio, a, nekad bujna kosa, pretvorila se u rezance. (Ja samo na drugima primjećujem promjene, a svoju sliku kao da sam za­mrznuo u mozgu i, kad se ujutro pogledam u ogledalo, ja ne vidim odraz nekog bića /kako je to znao reći moj profesor likovnog: "Ima takvih bića, ima. Ali, ona žive duboko pod morem."/) koje nema ama baš nikakve veze sa onim gimnazijalcem duge kose, u "hipi" košulji i zvoncaricama.)

Grlimo se i ljubimo; nismo se vidjeli tačno devet godina - od mog vjenčanja.

"Imaš li šta za piće?"

"Par piva."

"Ma, hajmo negdje na piće."

Savjetujem mu da parkira svoju rent-a-car Mazdu na moj parking, koji plaćam trideset dolara mjesečno, mada nemam kola.

"Bolje je, Dado - bezbeli da ćemo se obalistiti, a ovdje su pravo jebeni kad te uhvate pijanog za volanom."

"Gdje ćemo?"

"Ima jedna birtija u blizini. Pet-šest minuta hoda odavde..."

Tek što smo izašli iz zgrade, sa svojini čuvenim osjećajem za orijentaciju, ja više ne znam na koju stranu da krenem. Ipak, samouvjereno kažem: "Tu je odmah - ne možeš je fuliti. Možeš misliti - odmah je pored džamije."

Tabanamo jedno pola sata, a džamije ni za lijeka. Pitam drota:

"Oprostite, gdje je ovdje džamija?"

"Džamija?"

"Džamija", ponavljam i rukama "crtam" minaret.

Hladno mi odgovara:

"Koliko ja znam, najbliža je u Teheranu."

Vidim da sam se zajebao, pa se vraćamo i nakon "maratona" ipak pronalazimo džamiju i birtiju...


* * *

Dadu sam upoznao kad je počeo raditi u Našim danima. Pisao je o muzici, ali nije dugo ostao na tom poslu. Malo-pomalo se počeo baviti "menadžerstvom", što znači da je organizovao igranke po školama, a kasnije i maturske zabave.

U to doba nije imao gdje stanovati, pa sam ga ja primio na stan. Ljeti smo se mijenjali: jednu noć bi on spavao na jogiju, a drugu ja. Zimi smo, bukvalno, "dijelili postelju".

To mi nikad nije "oprostio", pa kad je otvorio svoj prvi disco, moja lova tu nije važila - kako bi to rekli Amerikanci. Isto je bilo i sa njegovim restoranom gdje sam samo trebao da potpišem račun: "Daco" i sve je bilo pokriveno.

Pričali smo - normalno - šuplje priče; o našim zajedničkim pri­jateljima, o tome šta smo trebali, a šta nismo trebali uraditi, sjećali se samo lijepih stvari u našim životima i malčice plakali...

Dado mi je rekao: "Daco, imam love u pičku materinu, ali sam nesretan u pičku materinu. Sjećaš li se kad si ti ono jednom držao neko književno veče u Slogi, pa pričao kako za dobru priču treba samo dobar naslov, dobar početak, dobra sredina i dobar kraj?"

Bilo je to retoričko pitanje, jer je odmah nastavio: "Ja sam ti jedna šuplja priča: naslov mi nije kakav, početak i jest bio dobar, a sredinu i ne pamtim - jedino što znam je da će kraj biti loš."

Kao i svi bolesni ljudi, htio sam ga početi tješiti da je moja "bolest" gora - em nemam love u pičku materinu, em sam nesretan u pičku materinu, ali sam se predomislio, pa sam ga pitao: "Gdje ćeš noćas spavati?"

Nasmiješio se i taj osmijeh ga je podmladio za devet, petnaest ili dvadeset godina: "Pa, kod tebe. Gdje bih drugo? K'o u stara, dobra vremena."

Teturajući smo krenuli prema "mojoj kući", a ja sam mu rekao: "Dado, bacaćemo ture-jazije ko će spavati na podu večeras."

Leave a Reply