Dario Daco Džamonja

Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita.

Ušao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kući. Zaustavio me stražar ispred Vojne bolnice: "Šta će ti to?"

Slegnuo sam ramenima:

"Ne treba mi, ali samo ne želim da neko piša po njoj, ili puca u nju."

"Ličnu kartu!"

Izvadio sam akreditaciju Večernjih novina, koju je on sum njičavo prevrtao i zagledao, ali mu se pridružio kolega: "Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkačeni Daco..."

Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih "promjena", ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita.

Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usu ivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova.

Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom "e, da je nama našeg Tite", a mla arija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokratije.

"Povjesničari", "istoričari" i "historičari" su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati "analize" koje su ga razotkrivale kao "plaćenika Vati kana", "agenta Kominterne", "izdajnika hrvatstva", "dželata srpst va", "masonskog zavjerenika", ili šta god je kome palo na pamet.

Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigić, novinar RTSA, me je pozvao na proslavu Dana mladosti.

"Gdje, bolan?"

"Ne brini ništa. Upadaj u auto."

Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj doga aj.

Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koševskom brdu, a organi zator Ciganin Emin.

Na zidu jugoslovenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ražnju janje i jare, na roštilju ulbastije, bubrezi, brizle, ražnjići, ćevapčići; dva ciganska "orkestra" se nadjačavaju...

Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog "titoističkih" pje sama, a on, kao da je sišao s ekrana nekog filma Saše Petrovića, nabija šešir na oči, razbija čašu s špricerom i kaže:

"Ko im jebe mater! Ne mogu mi ništa - previše ih plaćam."

Slavlje traje duboko u noć. Iako je uveliko policijski čas, iako su na snazi zakoni o obaveznom zamračenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da 'kvare ćeif'.

Sutradan sam napisao članak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio reportažu, ali nije emitovana.

Ne pamtim taj dan zato što je to bila stogodišnjica ro enja Tita. Pamtim ga jer je to dan kad sam zadnji put pojeo meso u Sarajevu.

P.S. To je bio zadnji dan kad sam bio sa Dubravkom Brigićem i pamtiću ga uvijek po tome.