Trajna ili zadnja
Kako mi je kuća Ibre i Fadile Ćerimagić uvijek bila otvorena, otputovali smo u Lastvu da uživamo u vinu, lozi, janjećem i jarećem pečenju, da kobajagi radimo - za mjesec dana nismo napisali ni retka, ali smo ostavili neizbrisivi trag u svim trebinjskim kafićima i birtijama...
Da li je to baš tako bilo, vi mi ne morate vjerovati, ali te godine se našao bar jedan čovjek da u to povjeruje.
Nakon teksta objavljenog u Našim danima oštro je reagovao neki intelektualac iz Trebinja (intelektualac tipa Božidara Vučurevića).
Osuo je i drvlje i kamenje po Redakciji odakle im tolike pare (i to u doba ekonomske krize) da me šalju u Ameriku, da plaćaju moje troškove.
Na kraju je izrazio i izvjesnu dozu sumnje u istinitost mog pisanja, jer, kako je on čuo, Ernest Hemingway nije više među živima.
Uistinu sam zadnji put bio u Trebinju 1988. godine u pratnji S.
Bolje se "sjećam" onog boravka s Hemingwayem nego sa S. Možda sam to svjesno potisnuo u zaborav, jer to je bila posljednja godina našeg zajedničkog života.
Pamtim da sam imao strahovit proljev i Fadila mi je kuhala jaja sa sirćetom, pa sam nekako preživio. Nažalost, njen muž Ibro se nedavno, u Danskoj, preselio na ahiret, a, kako to biva kod starih bračnih parova, očekivati je da mu se i Fadila uskoro pridruži.
Nedavno me u posjetu zove moj jaran. Priča mi kako ga je nešto presjeklo oko srca kad je vadio ličnu kartu i pod Rok trajanja je pisalo TRAJNA.
"A, tek mi je pedeset godina, Daco. Pitao sam ih što nisu napisali POSLJEDNJA."
Možda bih i prihvatio poziv da istog dana nisam primio pismo u kojem mi Amerikanka piše kako se naša kćerka hvali djeci u prvom razredu osnovne škole da ona ima "tata Dacu, koji nema zuba". Američka djeca joj to ne mogu vjerovati, jer njihovi očevi blistaju zubima, baš kao da su sišli sa reklamnih spotova i traže joj da me dovede, da im ga pokaže, a ona tužno odgovara da se ja nikad više neću vratiti.
Da nije tužno, smijao bih se, ali mi kroz glavu stalno prolazi stih Sinana Gudževića kako "krv sve više postaje voda."
Nije samo to - sve da mi je krv i dalje gusta kao sirup od maline, nameću se pitanja: Kako? Od čega? Honorara iz Bosne? Šta je s 30.000 dolara što dugujem Amerikancima? Poslom gdje sam, prije dolaska u Sarajevo, guzicom zatvorio vrata?
Postoji ta varljiva nada da će jednog dana u ovoj zemlji pisce početi tretirati kao ljude, da ću od honorara za svoje knjige (koje već imam u rukopisu) moći barem svojoj kćerci platiti kartu, odvesti je na more, pokazati joj Sarajevo, upoznati je sa prijateljima, upoznati je sa prodavačicom u granapu, koja, tražeći me u listi dužnika, nalazi:
"Ah, evo! Nevenin i Vesnin tata."
* * *
U teško opisivom raspoloženju idem do kafane u kojoj se gazda vajda: "Zašto meni niko ne vjeruje kad lažem?"
Kad ga pitam ima li jubilarnog, on odgovara: "Nema, ali ima votke."
Baš kao da su konjak i votka jedno sasvim isto, a kad bolje promislim i jesu, svejedno mi je šta pijem, jer već sam davno prestao uživati u piću i ono samo služi da zaboravim da sam sve uradio da bi se vratio u Sarajevo, a ništa da bi ponovo vidio svoju djecu - od mene je svako vidio haira više nego ona.
Stepenice su noćas strmije i ima ih više, pa se s mukom penjem do stana, svaljujem se na ležaj i hoću da ispušim još jednu, ali ni jedan prokleti upaljač ne radi.
Ne skidajući odjeću, padam u nešto nalik snu i boga molim da to potraje barem do svanuća, ali se trgnem, pogledam na sat, a ono je tek prošlo četrdeset i pet minuta otkako sam zaspao i sad mi valja do jutra (bez upaljača) džedžiti na krevetu, čitati neke listove koje ne razumijem, a ujutro...
* * *
Ujutru sam nazvao jarana u Trebinju i rekao mu da ne mogu doći, slagao da imam puno posla...
Kako mu mogu reći da sam i ja izvadio svoj posljednji pasoš.
Pasoš kojeg mi na tom putu što mi je preostao niko neće ni tražiti.
