Zoo
Ispod nas je šumio nepregledni Pacifik i osjećao sam se pomalo nelagodno u toj kući, svoj zastakljenoj i podignutoj na stijeni. Sve mi se činilo da će se teški, brodski pod provaliti ispod mene. A, i kao da se i malčice ljuljao - ili je to bio Chivas na koji sam muški navalio to veče.
Nisam imao pojma o čemu govori, ali sam pomislio na ogromni vrt kojim je kuća bila okružena, pokriveni bazen, te ljetnikovac sagrađen od brvana i ništa ne bi bilo čudno da su naši domaćini sagradili nešto poput zoološkog vrta. Od životinja, do tada sam vidio samo dva rotvajlera, angorsku mačku i ogromnog papagaja.
Tu sam bio pozvan nakon jedne "književne večeri" u knjižari Redbook; bio sam predstavljen mumificiranim bakutanerima, ulickanim poslovnim ljudima feminizovanog ponašanja, napuštenim studentima kao "naj, naj, naj..." pisac iz Bosnie, pročitao jednu priču, potpisao desetak primjeraka godišnjaka Kluba pisaca u kojem je bila objavljena moja priča i nadao se da će se naći bar neko normalan da me zovne na piće...
I, baš kad sam izgubio svaku nadu i za šankom (knjižara je bila kombinacija bara i restorana) poručio preskupo pivo, prišao mi je čovjek i predstavio se kao Abraham "ne znam kako", dodao da ga mogu zvati Abe, pitao me kakvi su mi planovi za večeras i da bi mu bila čast, ako se to ne kosi s mojim rasporedom, da me pozove svojoj kući gdje će se okupiti interesantno društvo...
Sudeći po njegovom odijelu, zlatnoj igli za kravatu, tankom (platinastom?) Cartieru na ručnom zglobu, nije bio kokuz, ali skoro da sam odbio njegov poziv kad je on dodao: "Moja žena će biti presretna da Vas upozna."
Sjeli smo u njegov crveni Lexus, ljubazno mi je dopustio da pušim u kolima, ispričao sve o sebi (bio je trgovac nekretninama), ulaganju u "solarne kuće", o teškom poslu i surovoj konkurenciji, o tome kako njegovoj ženi i njemu "Bog nije dao djecu", pa zato koriste svaku mogućnost da obogate svoj društveni život...
Sve vrijeme dok smo se vozili prema obali, posmatrao sam njegov profil i podsjećao me na nekoga. I to ne na neki filmski lik, nego nekoga koga sam u prošlom životu dobro poznavao.
Na trijemu nas je dočekala njegova žena obučena u neku vrstu "sarija", dvaput poljubila vazduh iznad muževljevih ramena (bio je za glavu niži od nje, iako je ona nosila papuče sa ravnini đonom, a on, po svemu sudeći, cipele s umecima), pružila mi obje ruke i izjavila da je bila tako uzbuđena kad je u novinama pročitala da nastupa jedan pisac iz Bosnie i da joj je žao što nije mogla prisustvovati večeri: morala se pripremiti za "soare"...
Bila je crvenokosa i ja bih joj dao između četrdeset i pedeset godina, ali, moglo joj je biti i šezdeset - kod Amerikanki se to nikad ne zna.
Ušli smo u "living room", svjetla su bila prigušena, u foteljama i na tabureima su sjedili ljudi i, ne ustajući, ne pružavši ruku, samo podigli čaše u znak pozdrava.
Abe me je pitao šta ću popiti, a ja sam, bez oklijevanja, prošmekavši luksuzan, dobro osvijetljen bar, koji je zauzimao cijeli (poveliki) zid sobe, izrazio želju za Chivasom.
On se odgegao nazad, a kad sam ga vidio u kontralajtu (tačnije, njegove uši koje su stršale), najzad skontah na koga liči - mog (pokojnog) komšiju Dumbu. Isti stas, krive noge, rijetka, crna kosa pažljivo odijeljena razdjeljkom u sredini, smiješno potkresani brčići.
"Pljunuti" Dumbo!
Jedina razlika je bila u tome što je "moj Dumbo" živio preko puta mene, u stanu od četrdeset kvadrata, s majkom i ocem, što je bio kondukter na vozu, što je svoje "soaree" priređivao u staničnom bifeu, obično sam, jer nije imao para da kupi prijatelje, ni šarma da ih stekne: bio je od one vrste ljudi koje neodoljivo privlače saobraćajne nesreće; da li instinktivno ili kako, uvijek su bili prvo na mjestu događaja, prispjelima objašnjavali kako se sve to desilo, gestikulirali da prikažu kretnju kola, izražavali svoj sud, uživali u svojim dragocjenim sekundama kad je pažnja bila usmjerena samo na njih, ostajali na mjestu nesreće i kad bi se svi dokoličari razišli, kad su kola bila odvučena, a na asfaltu ostale samo staklene krhotine, klimali glavom zabrinuto, baš kao da su bili svjedoci Hirošime...
Davio je raju svojim pričama o "ljubavnim avanturama" u vozu, a svaka druga mu je riječ bila neka od onih "modernih": "pravo", "super", "mrak"...
Niko mu, naravno, nije vjerovao ni riječi, ali to mu i nije bio cilj - to je, jednostavno, bio sav njegov seksualni život - bogatiji nego što je iko od nas imao. Ne sjećam se više kojih to godina bi kad kod nas zavladaše nestašice svega: od kafe, ulja i šećera do tehničkih aparata...
Kao kondukter, Dumbo je to iskoristio do maksimuma: švercao je kafu iz Austrije, prodavao je u Sarajevu, s tom lovom u Poljskoj kupovao srebro, u Čehi kristal, a Rusiji bunde; pušio je sad Marlboro (original) i pio viski po najboljim kafanama, ali opet - sam.
A, onda, jedno jutro, njegova majka, jedna svetica od žene, pozvoni na moja vrata i sa suzama radosnicama u očima mi reče da se Dumbo iz Rusije vraća sa ženom!
Tako je i bilo: Dumbo je "priveo" raskošnu Ruskinju, dugih nogu, plave kose i očiju i sijao od sreće. Koliko je to trajalo ne znam reći, ali sam siguran da je bilo kratko, jer ko zna šta je Ruskinji sve Dumbo obećavao, ali sigurno ne život sa svojim roditeljima u stančiću pretrpanom kabastim namještajem, kič reprodukcijama i suvenirima s Dumbinih putovanja, pa tako Ruskinja, kao i što se nenadano pojavila, nestade iz Dumbinog života...
Ne prođe puno vremena kad umrije Dumbin otac, a kao što je to često slučaj kod starih supružnika, i majka za njim.
Dumbin život (načet odlaskom Ruskinje) pretvori se u alkoholni košmar, a jednog dana se ne vrati iz ribolova s Jablaničkog jezera u koje je upao pijan, a raja s kojom je bio, još pijanija, nije mu mogla pomoći... Sve mi je to prošlo kroz glavu u onoliko vremena koliko je Abeu bilo potrebno da mi natoči i donese piće, ali dovoljno sam, sjetivši se Dumbe, počeo da mrzim svog domaćina...
Pod utiskom Maharijevih riječi po povratku u kuću sam bolje razgledao ostale: bio je jedan bračni par sa Nepala (mungosi), sredovječni Meksikanac, Cesar (orao), Filipinac, Ton, prefinjena lica (tigar), Rus, Aleks, brzih pokreta (lasica), Turčin, Mehmet, guste, kao zift crne kose (ždrijebac), a Mahari, onako visok, usporenih pokreta ličio mi je na žirafu...
Na šta sam ja ličio drugima, to ne znam, ali sam se osjećao kao pijani, očerupani vrabac... Svi su imali kola, osim mene, pa me nazad vozio Mahari.
Pozdravili smo se s domaćinima (domaćica se, zvala Gail) i s Cesarom (koji je ostao) zahvaljujući se na gostoprimstvu i uzbudljivoj večeri (mada je svima, više nego očito, bilo dosadno, a kako se meni činilo, i na neki način neprijatno, tako da sam se najednom upitao: "Pa, za koji se kurac sastaju?!").
Kad me Mahari dovezao do kuće, uz pozdrav je napomenuo: "To su divni, velikodušni ljudi. Vidjećeš."
Nisam bio siguran u to "vidjećeš", jer sam otprije znao da je Amerikancima dolar k'o kuća (ma koliko ih imali), a da provodim, da se dosađujem u tom šarolikom, šutljivom društvu samo zarad boce Chivasa, činilo mi se prevelikom cijenom, ali...
Ali, jedne nedjelje me nazva Gail i složila mi priču: Abe je na poslovnom putu, a njoj je u kući nestalo "nečega", a to "nešto" se može kupiti samo u kineskom dijelu grada, a ona nikad tamo nije išla bez pratnje, a ovo - a ono...
Objasnio sam joj gdje stanujem; došla je po mene u BMW-u; ono veče sam bio prilično napet, po njenim riječima, ali bih voljela da me danas bolje upozna, da ćemo imati više vremena da pričamo...
"Pomogao" sam joj da unese dvije vrećice nekakvih začina u kola, a onda se odvezli do kuće na obali...
"Znaš gdje je piće", rekla je i otišla na sprat...
Kad bih htio da vam ispričam cijeli tok događaja, znam da bi vam sve to ličilo na jednu od onih Dumbinih "voznih avantura" i ne bih htio da sad sklonite novine, baš kao što su drugi sklanjali pogled na čašu kad je Dumbo "harao" po kupeima, da pomislite: "E, vala ga sad baš zasra!"
To nije bio seks, to je bila moja osveta za Dumbu i sav njegov život, sva njegova poniženja i snove iz kojih su ga surovo budili. Pred očima mi je sve vrijeme bilo njegovo nadulo tijelo kako pluta po Jablaničkom jezeru, koža na licu pozelenjela, a jagodice prstiju kao debeli crvi, nagrizene ribama... Radio sam kao Torkvemada na nekoj svojoj žrtvi, uživao u krikovima koje je puštala, a onda mi je kroz glavu sinulo da joj upravo radim ono što ona želi, da me je radi toga i zvala...
Osjetio sam njen "predtrenutak", a onda ustao, pogledao je u zamagljene i zabezeknute oči i rekao: "Gail, ovo što radimo nije fer prema Abeu..."
* * *
Sjedio sam ispred benzinske pumpe s koje sam pozvao taksi i pio pivo. Taksista me je pitao dokle idem, a onda odakle sam.
"Iz zoološkog vrta", rekoh, a on samo slegnu ramenima i nastavi da vozi.
