Klokan i Nedodirljivi
"Nemam dinara, Mačak."
"Ma, sve je plaćeno."
I tako ti pičim u Sombor, u navijačkom autobusu, koji već na tridesetom kilometru treba stati jer je izbila tuča izme u "navijača", koji su na zadnjem sjedištu igrali "poklape".
Tri nezaboravna dana u Somboru. Iako kokuz, uz obilnu potporu tadašnjeg gradonačelnika Ante Sučića, uspijevam stići na sva "sveta" mjesta grada: kafanu Slon, hotel Slobodu, stići do Apatina na čuvenu riblju čorbu...
U Slonu (pametan ja!) naručujem pljeskavicu, "ali da bude ljuta".
Konobar, i sam star kao slon, kaže mi: "Gospodine, mi imamo samo ljute."
"Ma, ljutu", kurčim se ja.
Donese je čovjek, stade mi iza ledja i čeka...
Jedem ja nju, a ona jede mene.
Ispade on fer, pa mi je zamijeni za "normalno" ljutu.
Cijela nas varoš gleda kao debile dok marširamo gradom i pjevamo neke bezvezne "željovske" pjesme, mada za sve naše svinjarije, koje pravimo na putu do Mostange, sale gdje se igraju tekme, imaju opravdanje "Ma, to su Bosanci".
Slavimo ulazak Želje u prvu ligu - Ante Sučić je više nego velikodušan, a mene, već poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom - tamo mi je sve što nemam.
Vraćam se kući zalazećeg sunca, a tamo, u sobici, na podu sjede Klokan (dobio ime po tome što može iskapiti cijelu pivu u jednom gutljaju i da samo kaže "klok") i čovjek čije ime ne smijem spomenuti, jer, eh, mogao bi imati problema sa svojom strankom.
Ispred njih dvije gajbe pive, a ja sav happy što je Željo ušao u ligu, "mazim" Klokana po glavi:
"Ha, kako mi?"
"Psst."
"Šta je sad", tek sad primjećujem prisustvo nedodirljivog i neizrecivog:
"Otkud ti", pita me, baš kao da sam ja banuo u njegovu kuću, a ne on u moju.
"Imaš pravo na pet minusa", kaže on meni, a kako ja zaustih: "Koji ti je...", on odmah zacrta noktom jedan "minus" na zidu.
"Pa, šta ti je?" pitam i sebe i njega, a on mi odgovara:
"Još četiri, a poslije toga ti je noga iz ove kuće."
"Daj, ne budali..."
"Još tri!"
"Zajebaji se ti s nekim drugim..."
"Još dva!"
Vidim i sam da s budalom nema razgovora, sjednem na pod, "ala turke", uzmem pivo i pažljivo slušam šta to moji ahbabi govore:
"Zdravko, ja nikad u životu nisam dobio ništa džabe."
"Klok", pa:
"A, šta bi ti džabe?"
"Sve u životu sam krvavo platio - bilo šta!"
"Hajde moj - ne smijem mu reći ime - uzmi jedan dubok dah."
Uze ga ovaj, a Klokan mu odgovori:
"E, ovo ti je džabe od mene."
"Hvala ti, moj burazeru", zagrliše se i zaplakaše od sreće.
* * *
Prolaze mjeseci, a s mjesecima i dani - i svaki jebeni dan ja sam stariji, svaka noć (pogotovo neprospavana) riše novu boru na mom čelu, dlanovi su sve znojniji, koljena klecavija... a želja sve veća i nemoćnija: znam kako, znam koga, ali ne znam gdje?
Klokanu je teško ući u trag, a i kad mu udjem, onda mi žao što sam ga našao, jer sve što mi kaže je tanjenje jednog života, jednog Čovjeka (u kojem nikad nisam nalazio uzor, a jednu nebitnu uzornost u svemu lošem); a šta reći o čovjeku koji mi nije bio uzor nipočem nego samo po pisanju...
Moja Nedodirljiva, po imenu Nevena, a i Vesna joj sestra, nadam se misle jedna o drugoj, sjećaju se svega svog, svega onoga što ih je tata naučio:
"Nikad, nikad ne zaboravi ko si!"
* * *
P.S. Malo je teško skontati ko si ti!
