Klokan i Nedodirljivi

Dino Mačak je te noći došao u FIS i pitao me jesam li zainteresovan da idem na "kvalifikacije" u Sombor, gdje su se trebali natjecati naš Željo, Željo iz Karlovca, Mladost iz Zemuna i jebi me ako se sjećam ko je bio četvrti...

"Nemam dinara, Mačak."

"Ma, sve je plaćeno."

I tako ti pičim u Sombor, u navijačkom autobusu, koji već na tridesetom kilometru treba stati jer je izbila tuča izme u "navijača", koji su na zadnjem sjedištu igrali "poklape".

Tri nezaboravna dana u Somboru. Iako kokuz, uz obilnu potporu tadašnjeg gradonačelnika Ante Sučića, uspijevam stići na sva "sveta" mjesta grada: kafanu Slon, hotel Slobodu, stići do Apatina na čuvenu riblju čorbu...

U Slonu (pametan ja!) naručujem pljeskavicu, "ali da bude ljuta".

Konobar, i sam star kao slon, kaže mi: "Gospodine, mi imamo samo ljute."

"Ma, ljutu", kurčim se ja.

Donese je čovjek, stade mi iza ledja i čeka...

Jedem ja nju, a ona jede mene.

Ispade on fer, pa mi je zamijeni za "normalno" ljutu.

Cijela nas varoš gleda kao debile dok marširamo gradom i pjevamo neke bezvezne "željovske" pjesme, mada za sve naše svinjarije, koje pravimo na putu do Mostange, sale gdje se igraju tekme, imaju opravdanje "Ma, to su Bosanci".

Slavimo ulazak Želje u prvu ligu - Ante Sučić je više nego velikodušan, a mene, već poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom - tamo mi je sve što nemam.

Vraćam se kući zalazećeg sunca, a tamo, u sobici, na podu sjede Klokan (dobio ime po tome što može iskapiti cijelu pivu u jednom gutljaju i da samo kaže "klok") i čovjek čije ime ne smijem spomenuti, jer, eh, mogao bi imati problema sa svojom strankom.

Ispred njih dvije gajbe pive, a ja sav happy što je Željo ušao u ligu, "mazim" Klokana po glavi:

"Ha, kako mi?"

"Psst."

"Šta je sad", tek sad primjećujem prisustvo nedodirljivog i neizrecivog:

"Otkud ti", pita me, baš kao da sam ja banuo u njegovu kuću, a ne on u moju.

"Imaš pravo na pet minusa", kaže on meni, a kako ja zaustih: "Koji ti je...", on odmah zacrta noktom jedan "minus" na zidu.

"Pa, šta ti je?" pitam i sebe i njega, a on mi odgovara:

"Još četiri, a poslije toga ti je noga iz ove kuće."

"Daj, ne budali..."

"Još tri!"

"Zajebaji se ti s nekim drugim..."

"Još dva!"

Vidim i sam da s budalom nema razgovora, sjednem na pod, "ala turke", uzmem pivo i pažljivo slušam šta to moji ahbabi govore:

"Zdravko, ja nikad u životu nisam dobio ništa džabe."

"Klok", pa:

"A, šta bi ti džabe?"

"Sve u životu sam krvavo platio - bilo šta!"

"Hajde moj - ne smijem mu reći ime - uzmi jedan dubok dah."

Uze ga ovaj, a Klokan mu odgovori:

"E, ovo ti je džabe od mene."

"Hvala ti, moj burazeru", zagrliše se i zaplakaše od sreće.

* * *

Prolaze mjeseci, a s mjesecima i dani - i svaki jebeni dan ja sam stariji, svaka noć (pogotovo neprospavana) riše novu boru na mom čelu, dlanovi su sve znojniji, koljena klecavija... a želja sve veća i nemoćnija: znam kako, znam koga, ali ne znam gdje?

Klokanu je teško ući u trag, a i kad mu udjem, onda mi žao što sam ga našao, jer sve što mi kaže je tanjenje jednog života, jednog Čovjeka (u kojem nikad nisam nalazio uzor, a jednu nebitnu uzornost u svemu lošem); a šta reći o čovjeku koji mi nije bio uzor nipočem nego samo po pisanju...

Moja Nedodirljiva, po imenu Nevena, a i Vesna joj sestra, nadam se misle jedna o drugoj, sjećaju se svega svog, svega onoga što ih je tata naučio:

"Nikad, nikad ne zaboravi ko si!"

* * *

P.S. Malo je teško skontati ko si ti!

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.