Ljubitelji životinja

U prošlom broju načinih kobnu grešku i navedoh broj svog tele­fona. Istina je što kažu da je put do pakla popločan najboljim na­mjerama, pa je tako i moja najbolja namjera bila samo da mi se javi moj jaran kojem dadoh "umjetničko" ime Nurko.

U pola sedam ujutro (po starom), što će reći u pola šest po novom, zvoni telefon i čangrizavi ženski glas (toliko odvratan da mi jasno riše vlasnicu: oblajhana kosa, brčići ispod mesnatog nosa, bradavica na obrazu, tusta guzica upakovana u frotirne gaće u koji­ma drijema nikad doživljeni orgazam) sipa mi tiradu prijetnji "da će prestati kupovati Slobodnu Bosnu" zbog mojih tekstova: "Ti pišeš o svojim kćerkama baš kao da samo ti imaš djecu!"

Da je neko normalnije doba dana, da nisam mamuran i bez cigareta, da me ne čeka hrpa neplaćenih računa, spustio bih glas i objasnio da ja ne pišem o svojoj djeci, nego o djeci, tim, kao što to tužno reče moja prijateljica Ferida Duraković, prekrasnim bićima koja nemaju budućnosti.

Ovako, s obzirom na stanje u kojem se nalazim, ne preostaje mi ništa drugo nego da zalajem: "Slušaj, pizdo! Pa, nije valjda da očekuješ da pišem o tvojoj djeci?"

Iz kese za smeće kupim nedopušene čikove, vadim dva jajeta iz nepotrebnog frižidera i sasipam ih u čašu - nemam živaca da ih pržim ili kuham. Kad sam "doručkovao", idem u granap, ali je pre­rano i još nije otvoren, pa mi je slijedeća, jedina mogućnost da odem do portirnice Državne bolnice i tamo popijem kafu i ogrebem se za koji šiljak.

Pričam sa Amirom o bruci našeg nogometa, sjećamo se lijepih dana u FIS-u, na Livadi na Marindvoru i nekog neopisivog i, sada, nezamislivog vremena kad smo bili mladi. "Zaboravio sam da budem pošten", kaže Amir, a ja ne znam šta pri tome misli, ali osjećam da ga to tišti. Spuštam mu ruku na rame i kažem: "Amire, čim to priznaješ - znači da si ostao pošten." (U sebi držim ono: donekle.)

Taj deseti sat ovog dana nikako da se primakne. U Holidej Inu se zatvaraju susreti PEN centra i hoću da se pozdravim s dragim (i novim) prijateljima koji su razbacani svuda po svijetu. Nema moje sreće što sam se ponovo zagrlio sa Stevanom Tontićem i tuge što ne znam kad ćemo se ponovo zagrliti... Tu je i gromada od pisca Vidosav Stevanović, koji kaže da će ostati još par dana, a onda u "jebeni Pariz"... Chris Merrill, pisac, jaran iz Amerike, velikodušno mi oprašta dvjesto dolara što mu plivam... Slobodan Šnajder se pravi da je čitao moje knjige, a onaj fenomen od stizanja na sve strane Miljenko Jergović mi traži da mu pošaljem svoja "sabrana djela" (baš kao da ih imam, jer ja, kao i Sidran, čim se malo saberem - odmah se oduzmem)... Sinan Gudžević, koji je opovrg­nuo moju teoriju da samo glupi ljudi ne stare, nasmijan i crn kao i prije petnaest godina kada je zadnji put bio u Sarajevu, priča mi kako je sav život posvetio prevođenju Ovidija, ali ga sad (na ekavskom) ne može objaviti u Zagrebu; priča mi i vic (koji znam, ali neću da mu pokvarim ćeif onim bahatim: Ma, znam taj!)

K'o biva, pita Fata Muju:

"Šta ti je najdraže u životu?"

"Čuj - šta? Pička!"

Fata ga sa sažaljenjem gleda: "Asli, nikad kurac nisi prob'o."

Suknuo bih nešto, ali protokolom, u ove rane jutarnje sate je to zabranjeno, pa pijem nedefinisane sokove sve dok na bluzi jednog puter konobara ne pročitam prezime svog najboljeg jarana iz dje­tinjstva.

Pitam ga:

"Je li ti Mise šta?"

"To mi je babo. Znam ja vas, čika Daco, pisali ste o mom starom, a i on mi je pričao o Vama."

Tad nas krenu... Poslije iluzije da sam "neko i nešto", da moje postojanje na ovoj planeti nije ostalo bez traga, nastao je neupitni osjećaj ispraznosti kada se raja, opet, rasula po svijetu, kada su u svoje kofere potrpali uspomene i obećanja "vidimo se uskoro"...

Chrisu dajem brojeve telefona moje djece u Americi, uz molbu da im se javi i da im slaže da sam ja O.K.

Grizodušje me svojim čeličnim kandžama ščepa za grlo i ja u kafani, kod Omera, svoj jad i bijedu, baš kao zidu, pričam čovjeku koji me ne sluša:

"Toliko mi fale moja djeca:"

"Ja ne volim djecu. Ja volim životinje."

"Pa, ni to nije loše."

Pred fajront mu predlažem da odemo kod mene na piće, a on odbija:

"Ajde ti kod mene - imam dobre loze iz Čitluka?"

Njegov stan nije daleko, pa prihvatam ponudu.

Loza je prva liga, ali ja primjećujem da je na podu prostrta med­vjeđa koža, po zidovima su okačeni rogovi jelena, muflona, iz ćoškova vire napunjene ptice, hasi se preparirana, pogolema glava­tica u vitrini...

Sav ponosan spušta tanjir meze na sto i pita me:

"Šta misliš?"

Kažem:

"Super."

A, mislim:

"Hvala bogu što ne voliš djecu."

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.