Moljac i Švabo

Da ste me prije nekoliko dana upitali s kim sam za stolom sjedio na otvaranju kafane Rembrant godine 1985., bez oklijevanja bih nabrojao: Nedžad, Švabo (gazda), Neka, Finac i ja.

Čak bih vam do najsitnijeg detalja opisao fotografiju koja je ovjekovječila taj trenutak: Nedžad, pomalo iskošen, kao da dohvata kaput što mu je skliznuo sa naslona stolice, Švabo, blistav od sreće ("Cijeli život sam proveo s ove strane šanka - vrijeme je da vidim kako je s one strane"), bio je pun optimizma. Ispostavilo se da se mnogo bolje snalazio s ove strane nego s one, jer je kafana - valjda jedina u gradu - "proizvodila" samo gubitak. Iz više razloga. Prvo, Švabo je bio sam sebi najbolja mušterija; drugo, jedini je koga znam da je vlastima pošteno prijavljivao promet, pa ga je porez "zaklao"; treće, ne bih se mogao zakleti u poštenje njegovog "biznis-partnera"... Neka nazdravlja flašom White Horsa, Finac je zauzeo pozu kao da se slika za Pirellijev muški kalendar, a meni je lice skriveno oblakom dima iz niške morave bez filtera, koju žmarim iz trešnjevog čibuka... Jesam li siguran? Naravno da jesam, osim ako ne računamo Miljenkov profil u pozadini, ali on nije sjedio za našim stolom.

Tek, zapada ovaj snijeg, a moj prijatelj Zlaja s tavana snese sasvim pristojne čizme (njemu premalene ili prevelike) i ja počeh da vadim "kalup" od gute zgužvanog novinskog papira... Nisam vjerovao svojim očima: u lijevoj čizmi nalazim stranicu iz AS-a, godište '85. i, mada je sva sprčkana, prepoznajem fragmente davne fotografije.

Pažljivo je "peglam" nadlanicom, kao da se radi o mapi s blagom, kao da će samo njeno postojanje izbrisati proteklih četrnaest godina i vratiti me (vratiti mi moje ispušene godine) nazad, a kad već, opet, budem tamo - znam šta mi valja raditi!

Ali, šta to moje oči vide? Na fotografiji je i Moljac. I to ne u nekom budžaku, nego usred slike: njegova kovrčava, neukrotiva crna kosa, podrugljiv osmijeh i flaša kisele vode (koju je, vjerovatno, kao što je to uvijek radio, otvorio zubima). To je baš i ličilo na njega i njegov nadimak: kao moljac, nikad ga ne vidiš, ali on je tu negdje. Da li je zbog te svoje "nevidljivosti" stekao nadimak (ili, kako je on kasnije tvrdio, po glumcu Ljubi Moljcu, što je malo vjerovatno, jer je Ljubo jedan od većih gariba rodjenih na svijetu, a naš Moljac je bio zgodan frajer - jedina sličnost je bila crna, kuštrava kosa) malo je važno, ali kruži priča o njemu - provjerena sa raznih strana - kako se kao dijete sabajle dizao i raznosio sepete somuna po čaršiji, sav brašnjav, umotan u šalove i s duboko nabijenom kapom, neprepoznatljiv čaršijskim "mangupima iz šaše", gazdama i šegrtima, koji bi mu redovno, umjesto bakšiša, udijelili šljagu ili klempu. Primao ih je mirno i stoički, bez suze ili žalbe, pa je valjda to odsustvo svake njegove reakcije učinilo da uskoro postane neinteresantan svojim mučiteljima, pa su ga ostavili na miru, ali...

...pet-šest godina kasnije nemali broj njih bi na korzu bio zaustavljen od mladića širokih ramena, u uskim bijelim farmerkama i crnoj jakni od skaja.

Po mogućnosti kad bi bili s djevojkom; slijedilo je prvo uvrtanje nosa ili ušiju: "A, što si tukao onog pekarevog malog?" Onda serija, kao munja brzih udaraca... Ne vjerujem da je iko od njih ikad povezao onu davnašnju spodobu umotanu u šalove sa onim što im se tad dešavalo, ali šetnje korzom su se prorijedile...

To, da brani slabije i da o svojoj rahmetli majci priča s neizmjernom ljubavlju i poštovanjem, ostalo mu je do kraja života. Bilo je to doba kad se "duga kosa" (što je značilo nekoliko pramenova na čelu i preko ušiju) tek počela stidljivo javljati po ulicama.

U redu, "padavičari" ili "bitlisi" su se mogli sresti u Kaktusu na Skenderiji, u Umjetničkom paviljonu na Titovoj ili na igrankama u FIS-u, ali ja sam baš "čačkao mečku" hodavši i ostajući cijelu noć po kafanama (od Katange do Šadrvana i Drine) gdje je sama moja pojava bila uvreda za klijentelu.

Nekim čudom, kroz sve to sam se provukao bez ijednog incidenta. Možda jednostavno nisu mogli vjerovati svojim očima: klinac duge kose do ramena, povezane "indijanskom" trakom, u ljubičastim (!) farmerkama, s otvaračem za pivo na kožnoj uzici oko vrata, u košulji na cvjetiće sjedi u "njihovoj" kafani i šuka pivo, baš kao da tu pripada.

Elem, Moljcu sam nekom prilikom učinio neku sitnu uslugu, čini mi se da sam mu našao nekakav honorarni posao u radionici Bože Pušića, a on se na sve načine trudio da mi se oduži.

"Ma, dobro, Moljac. Plati mi pivo i u dure je."

Malo je to bilo za njega, nego me je jednom pitao:

"Daco, dira li te iko?"

"Jok."

"Jesi li siguran?"

"Ma, bolan, Moljac - kad ti kažem..."

On je s nevjericom vrtio glavom i s iskrenim čudjenjem pitao:

"Pa, kako? Ti, takav kreten, a niko te ne dira?"

Kad je pričao o majci, lice mu je blistalo i, mada smo bezbroj puta čuli o ukusu njenih gurabija, kako je jedina ona znala neku tačku na njegovom vratu koju bi pritisnula kad bi imao zubobolju i ta bi namah nestala, o tonama i tonama veša kojeg je oprala i ispeglala za "komad panje više", o njenoj sreći kad joj je, od prve plate, na kredit kupio RIZ-ov televizor, slušali smo sve kao po prvi put, a čak smo se i toliko samodisciplinovali da u njegovom prisustvu nikad ne pomenemo nečiju majku u onom kontekstu u kakvom se najčešće pominje.

Gledajući tu fotografiju, nisam mogao da se ne sjetim jedne druge prilike, koja nije ostala zabilježena na filmu, ali sam je "snimio" za sva vremena... Mjesto je isto - Rembrant, beskrajne priče o trebama: strpljivo slušanje tudjih laži, jer znaš da si ti sljedeći na redu i da ćeš ispričati veću...

A, kad je Branko, posve neugledno i nezanimljivo biće (ali, što Sona reče: "Raja je raja"), zaustio: "Kad sam ja jednom...", Švabo (dobio je taj nadimak jer je u Partizanskoj eskadrili statirao u uniformi njemačkog kapetana i pričao da se "nikad u životu nije osjećao moćnije") ga je prekinuo: "Ma, šta ti sereš! Ti pičke nisi vidio od rodjenja, a i tad je bilo s unutrašnje strane."

Digao se od stola smijući se kao da je napravio najbolji fol na svijetu (možda bi i bio donekle dobar, da, po svemu sudeći, nije bio istinit) i otišao iza šanka da nam naspe još jednu rundu. (Švabo je, moram napomenuti, bio ljudina od čovjeka: oko metar i devedeset, sa dobro rasporedjenih stotinjak kila, i, ni u kom slučaju, cvikaroš.) Moljac je ustao i otišao za njim. Njihov "razgovor" je trajao dvije-tri sekunde, a onda se Švabo vratio za sto, blijed kao mrtvac, kršeći prste promucao je: "Branko, izvini. Nisam tako mislio..."

Branko, koji je već bio pokupio cigarete i šibicu sa stola, strusio svoje piće i spremio se da ode iz kafane, rekao je: "Nema veze, Švabo. Jesmo li raja ili nismo?"

Ponovo je sjeo za sto, povučen Moljčevom rukom i zaplakao.

* * *

Nedavno smo sjedili, Moljac i ja, u nekoj staroj kafani sa novim imenom; pili smo kiselu vodu, koju nije otvorio zubima, jer sad se prodaju u plastičnim flašama... Pitao sam ga: "Sjećaš li se..."

On se sjećao.

"Znaš, Moljac, šta sam se hiljadu puta u životu upitao?"

"Pojma nemam."

"Šta li si onog dana, za šankom, rekao Švabi?"

Oči su mu za trenutak bljesnule, a onda mi je spustio ruku na koljeno, isto onako kako je to uradio prije mnogo godina kad me je pitao da li me neko dira i rekao: "Ne, Daco. Ti to ne želiš znati."

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.