Novinar iz Rožaja

Kad sam prošli put išao u bolnicu, ušao sam sa rukama u džepovima pantalona i kutijom cigareta i upaljačem u džepu od košulje: mislio sam kako ću se natezati da mokraćom napunim epruvetu, kako će me kucnuti po koljenu gumenim čekićem, poleći me na ležaj u ambulanti i tražiti da pogledom pratim kažiprst koji mi se miče pred očima, malo se namučiti dok mi na u venu i uzmu uzorak krvi... Onda će mi dati neke svemoguće pilule, nabiti me nogom u guzicu i poslati kući, reći mi da se za sedam dana javim na kontrolu...

Sad sam znao (ili se barem nadao da znam) šta me čeka: stajao sam ispred spakovane torbe i pokušavao se sjetiti jesam li šta za boravio. Papuče su tu, pidžama koju nikad nisam obukao, tri potkošulje, sedmero gaća, četiri peškira, pribor za brijanje, sapun, šampon, dvije olovke, blok papira, tri knjige na engleskom (duže će mi trajati da ih pročitam), nož, kašika, viljuška, šolja, četiri rolne toalet-papira.

Sve je tu!

Češalj! Jebo me češalj - to sam zaboravio.

Da - i karticu za telefon i adresar.

Sad sam ležao na le ima, s cjevčicama infuzije zabodenim u obje ruke i buljio u strop. Sat sam skinuo s ruke, jer ovdje vrijeme ništa ne znači: mjeri se bljutavim doručkom, ručkom kod kojeg je jedina dobra stvar što ga ima malo, večerom koja je samo varijan ta doručka. I intervalima kad trebam uzeti lijekove. To je obično u doba kad me ljuljne spasonosni san.

U pauzama, kad su mi mijenjali boce s infuzijom, izvalio bih se na bok i pokušavao čitati, ali su se stranice pretvarale u uzavreli mravinjak slova i nisam mogao uhvatiti smisao jednoj-jedinoj riječi.

Tako me jednog dana moj sobni komšija zamoli da mu posudim knjigu. (Kad sam tek, prvog dana, došao u bolnicu, u sobu, nisam ni primijetio da neko leži na krevetu. Izgledao je prazan, sa neraspremljenom posteljinom, a onda je ispod čaršafa provirila strašno izborana glavica, sa uredno zalizanom kosom i razdjeljkom na lijevoj strani. Ispod pokrivača su se pojavile i ručice, više nalik majmunskim šapama nego ljudskim rukama. Stresao sam se od jeze i ga enja, jer mi je pred oči izašla slika Lagerkvistovog Kepeca.)

Dobacio sam mu knjigu Michaela Reynoldsa Hemingwax - The American Homecoming. Već istog dana je došao dopola, a onda je odustao:

"Ja ti ovo, majoviću, ništa ne razumijem."

"Pa, znaš li engleski?"

"Jok ja."

"To ti je na engleskom..."

Lupio se šapicom po čelu: "Ma, zato je to... Bilo je meni od početka sumnjivo, ali se sve premišljam da ne uvrijedim čo'jeka..."

Jednog jutra je u vizitu došao doktor H.B. i pitao: "Kako nam je novinar danas?"

Od ogromnog, natečenog stomaka mogao sam vidjeti samo nožne prste kako vire ispod pokrivača i baš sam razmišljao kako bi zgodno bilo da u pupak zabijem bosanskohercegovačku zastavu. Htio sam mu reći kako se osjećam isto, ali da primjećujem stanovi ti napredak, jer sam jutros, kad sam pišao, prvi put vidio vlastitu kitu, ali sam se suzdržao, jer doktor je bio fin čovjek i, kada me je primio, sa istinskom zabrinutošću i ču enjem me je pitao: "Pa, gospodine, šta ste čekali do sada?"

Bila bi to duga priča da sam pokušao objasniti, pa sam samo rekao:

"Bilo me je stid."

"Čega vas je bilo stid?"

"Što sam toliko dugo čekao."

Nisam mu ni rekao da me boli svaka košcica, svaki mišić, svaka vlas, jer bi mi objasnio da se radi o apstinencijskom sindromu, mada već dva mjeseca nisam ni kapi okusio. Elem, moj ti komšija nije prečuo ono "novinar", pa mi se odmah pohvalio:

"I ja sam ti radio ko novinar."

"Gdje?", nezainteresovano sam upitao.

"U Rožaju."

"Za koga si radio?"

"Za sviju! To je bilo prije rata. Politika, Borba, Oslobo enje... Najviše su išle Politika ekspres i Sport i Sportske novosti... Znaš, svi su kupovali novine, ali je malo ko znao čitati, držali su ih na stolu samo da se prave važni. Ja sam opet kupio novine sa stolova i opet ih prodavao. Jednom mi se desilo - znaš, ovo je malo humoristično - prodam ti ja čo'jeku novine, a on će ti meni: Ovo su stare! Ma, kako stare, eto ih ko ispod čekića. Pogledaj datum. A, što je ukrštenica riješena? Zirka on lukavo na mene. Daj da vidim jeste, bogami! A, ja ću ti njemu: postoje ukrštenica već riješena, e sad ti više nisu dinar, nego dva - ne moraš se ti mučiti. E, jesam ga, da prostiš, zajebo."

Kako je vrijeme prolazilo, sve mi se činilo da se onaj "novinar iz Rožaja" smanjuje.

Da ne bih ispao lud, nisam ništa rekao doktoru, nego sam ga samo pitao od čega boluje. On mi je odgovorio pitanjem: "Šta misliš koliko godina ima? Znam da izgleda kao da mu je sedamde set, ali po nalazima kičme ne može mu biti više od četrdeset. To je neki poremećaj u žlijezdama koji uzrokuje naglo starenje. Primili smo ga kao hitan slučaj, bez ikakve dokumentacije. Pri tom pati od amnezije ili je u ovom slučaju primjerenije reći - od senilnosti."

* * *

Jedne noći sam kroz san čuo sestru kako nekoliko puta kuca na vrata klozeta. Onda je ušla unutra, vratila se, podigla jastuk, skinu la pokrivač i čaršaf sa kreveta, protresla ih i nešto je (ili mi se to samo učinilo) palo na pod ne prouzrokujući jači šum nego kad se opušak cigarete ugasi u fildžanu kafe.

Ujutru je njegov krevet bio uredno složen. Pitao sam doktora šta se desilo s njim, a on mi je odgovorio da je premješten na drugo odjeljenje.

"Saznaste li, makar, kako se zove?"

Doktor je slegnuo ramenima, a ja sam ostao u krevetu grleći, privijajući na prsa svoju tek izašlu knjigu.

Ponavljao sam: "Ja nisam novinar iz Rožaja, ja nisam novinar iz Rožaja, ja nisam novinar iz Rožaja..."

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.