Opet u Americi

Primijetio sam i na sebi neumoljive znake starenja. Nisu to vene na nogama, sijedi brkovi i brada, dupe sve suvlje, a stomak veći, dlake iz nosa i ušiju, sve češći običaj da u razgovor ubacujem (kad nemam šta da kažem): "Ti se toga ne možeš sjetiti", nego se uhvatih u razmišljanju kako je jedna dženaza bila "sjajna".

Dok sam bio mlad, s neshvatanjem, i s malom dozom gađenja, slušao sam starije kako o nečijem sprovodu pričaju kao o rock kon­certu ili fudbalskoj utakmici, jer je smrt bila toliko van mene da o svojim prijateljima, pa i najdražim: ocu, babi, djedu, nikad nisam govorio kao o rahmetli ili pokojnim nego kao o bićima kojih trenut­no nema, koja su otišla na neki dugi put...

Sad stojim pod nesmiljenim suncem na Barama, pozdravljam se i rukujem s ljudima koje samo nečija smrt može okupiti na istom mjestu; ispraćamo čovjeka, velikog čovjeka kojeg sam imao sreću poznavati, ali nikad čast sprijateljiti se s njim - Bajru Isakovića.

Tek iz posljednjih pozdravnih govora razabirem nešto od njegove veličine, jer je oko njega (za života) uvijek sjajio neki oreol skrom­nosti i jednostavnosti, pa i tada kad mi je Meho Bašić kroz suze rekao da "nema više našeg Bajre" pomislio sam na nekog drugog Bajni, nekog Bajru kojeg nisam čak znao ni "zdravo za zdravo", pa me je Mehina emotivnost začudila; začudila me Nijazova skrhanost tugom i tek sam tada vratio lik "našeg Bajre" u sjećanje, pića koja sam popio s njim, blagi izraz njegovog lica dok s poštovanjem (baš kao da ga zaslužujem) sluša neke moje nebuloze...

Pitao sam Janu da li je dolično da se na dženazi pojavim u šorcu i majici, da li se to protivi nekim običajima, a on mi je odgovorio:

"Pojma nemam, ali znam da ti Bajro ne bi zamjerio."

Nikad mi ništa nije gluplje zvučalo nego kad od nekog čujem kako ne voli "groblja i bolnice", pa u tome nalazi ispriku što me nije posjetio dok sam umirao u jednom usranom bolničkom kreve­tu. Bezbeli da ni sam ne volim groblja ni bolnice: čak sam, kad sam još bio mlad i drčan, izjavio da će jedina sahrana kojoj ću pri­sustvovati biti moja.

A, onda se "desio" Dubravko Brigić, pa Mladen Paunović, pa Mladen Vuksanović i išao sam, baš kao da me zemlja vuče, u to predvorje.


* * *

Poslije dženaze (uz crne primisli: vidimo se na slijedećoj - čijoj?) sa Šaćkom, Fikrom i Ibrom idem u Ameriku.

Amerika je Ibrin pansion na Višnjiku. Pivo je hladno, rakija je prava, brizle i ćevapi prva liga, u bašti je hlad ispod kruške, a bo­ljeg i ljepšeg društva ne bih mogao poželjeti - samo da nije tog plastičnog bazena u kojem plutaju rezdelije.

Isti takav sam imao u Americi, a po njemu je gacala moja Vesna, iz zajebancije sam u njega bacao našeg mačka, Smokeya, a on bi, čini mi se, i ne dodirnuvši vodu, skakao i penjao se na najbliže drvo, ljutito mahao repom i prijetio mi šta će mi uraditi kad me uhvati na spavanju...

Znao sam se i ja, s konzervom pive, zavaliti u njega, staviti slušalice na uši i slušati "moje Indexe" (kako ih je moja kćerka zvala) i ne misliti o truljenju.

Sad sjedim i Fikret, svojim "čuvenim agresivnim" glasom, priča o jednom šupku koga svi znamo; svoj prilog daje i Šaćko, i Ibro, i ja, a onda se slažemo da je pusto gubljenje vremena pričati o takvoj individui, ali i dalje nastavljamo... a konobarica Emira nastavlja da nam donosi hladnu rakiju...

Ibro mi kaže: "Pa, jebote Daco, ti nisi papak..."

Govori o poslu, a ja se slažem s njim da nisam papak, a u sebi mislim kako bi mi bilo bolje da jesam, kako mi ovaj bazenčić ne bi odvlačio pažnju, kako bi mi se živo jebalo za moje kćerke u Americi, kako bi mi ova tvar u glavi bila zauzeta samo prekontavanjem sertifikata, kako bi mi bio pičkin dim izbrojati dvije hiljade maraka i platiti štampanje svoje knjige, kako bih se vratio kući i poljubio ružnu ženu, nakrkao filovanih paprika i pravio se da me živo interesuje hoće li Sampras uzeti Wimbldon...

Ali...

Opet sam u Americi i vraćam se s posla. Radio sam dvanaest sati i nije mi ni do čega - samo da mi se kćerka popne na glavu (da bi mamu pravila ljubomornom), da joj dam lijek protiv astme, da zajedno nahranimo ribicu; uninati je u krilu i spustiti u njen krevetić, pjevati joj:

Now it's time to say goodnight,

Now the sun close its eyes,

Now the moon begins to shine,

Goodnight, goodnight.

Sleep tight.

Dream sweet dreams of me,

I'll dream sweet of dreams of you.

Goodnight.

Liježem u krevet da ne spavam - sanjam (na jebenoj javi, okrećući se kao na ražnju) o Sarajevu...

"Je li te to bacilo?", pita Ibro.

Zajebava me: "Ti sve da je rakija slaba, a već si počeo razgo­varati sam sa sobom."

"Nije, Ibro. Samo sam za trenutak bio u Americi."

Ibro se smije:

"Pa, i jesi u Americi."

Imitiram smijeh, a pri tome se vidim, opet u Americi, na nekom prigradskom groblju Chicaga; buldožer kopa raku za beskućnike koji su umrli od toplotnog udara i sad ih se trpa u zajedničku grob­nicu, jer nema niko da obilježi njihovo nekadašnje postojanje...

Poštansko sanduče u "kući izlazećeg sunca" se puni pismima i razglednicama moje djece - ne primaju odgovora, jer je nemoguće kriknuti iz groba u Chicagu.

Samo tamo, u nekakvom Sarajevu, u nekoj Bosni pojavljuje se knjiga s posvetom: U ovom mračnom tunelu od života su dva svjet­la - ime im je Nevena i Vesna.

A, jedan leš u Americi blago uživa u svojoj smrti.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.