Pederska posla

Pedera je oduvijek i biće ih. (Kao što, u ova kokuzna vremena, reče Mujo Sulji: "Znaš li da je grad pun pedera?" - "Ma, daj, ne budali!" - "Bil' se ti karn'o za hiljadu maraka?" - "Bože me sakloni!" - "A, za deset milja?" - "Ma, šuti kretenu!" - "A, za sto hiljada?" -"Ma, vala, ko ne bi?" - "Eto, vidiš, da ima pedera, ali nema para.")

Doduše, oni, koje pamtim iz djetinjstva, bili su drugačije vrste: kad smo svi nosili Varteks farmerke, koje kao da su bile naprav ljene od materijala za kuhinjske krpe, oni su uvijek nalazili načina da do u do pravih "lizerica" (Super Rifle ili Roy Rogers); mi smo naše Borovo tene do iznemoglosti mazali kredom, a oni su svoje original "šangajke" bacali u smeće čim bi se isprljale; dok smo mi lopte igrali nekakvim felšavim gumenjacima, oni su se šepurili svo jim kožnim bubamarama i uslovljavali posudbu lopte učešćem u timu (a, nikad pojma nisu imali); pamtim ih sa zajedničkih razred nih fotografija: svi u nekim flanelskim košuljicama, a oni u odije lima s leptir mašnama... kasnije, dok smo mi ispijali naša prva piva u Marinkovoj bari (podrumu preko puta sadašnje Robne kuće), oni su cugali viski i colu u Park kafani; dok smo mi naše junferluke ski dali s kakvom p'janom nesretnicom, u nekom podrumu na Gorici, na bu avom Yogi madracu, oni su svoje "žrtve" vodili u Dubrov nik, Neum, Jahorinu... (bilo ih je i one, opet, druge, prave vrste, ali ja tu ništa nisam kontao zašto bi moj stari - koji je radio u Narodnom pozorištu - kad bi me neko od "baletana" čupnuo za obraščiće: "O, bože, što je sladak" - mračno prijetio: "Slomiću ti ruku, pipneš li ga još jednom".

Ili, zašto su nas roditelji upozoravali da ni slučajno ne prilazimo nekakvom Ibri, koji je "ordinirao" u kafani Triglav, pored kina Sutjeska i bio tako ljubazan prema djeci; sjećam se i para, koji je uvijek, u "staroj" Istri, sjedio u najzabitijem ćošku - nije bilo teori je da se dotaknu, makar i bezazleno, rukama, jer bi im to značilo automatsku "tarabu", ali im se iz pogleda čitala takva zaljubljenost da im i dan danas zavidim... Usput budi rečeno, u njihovom fizičkom izgledu, odjeći, piću koje su pili (bokalić meke rakije), nije bilo ništa što bi privuklo nekog Versacea. Bili su to sasvim prosječni ljudi zatvoreni u kavez svojih hormona i me usobne ljubavi, koja je bila toliko čvrsta, možda, baš, zahvaljujući podsmi jehu kojem su bili izloženi.)

A, onda, najednom, šok za mene: moj prijatelj iz gimnazije, s kojim sam dijelio klupu i prva literarna iskustva, javno se, po prvi put u istoriji ovog grada, deklariše "ko je i šta je".

"Pa, dobro, nije ni to loše", mislim, prisjećajući se riječi svog djeda, kojima je odgovorio na iskaz mog prijatelja, Branka Čučka da je "po zanimanju književnik".

I, tako, na nekakvom smo ti "žuru" (koji je, bezbeli, u mrklo doba noći) kod našeg jarana, Zlaje Pegle, čiji su roditelji otišli na prvomajski odmor i ostavili ga samog da se spremi da popravi jedinicu iz hemije...

Dolazim malo kasnije u Zlajine halvate i sve je kao što (bolje se ne može ni zamisliti!) treba: piče Doorsi, Zeppelini, Three Dog Night, svi parovi su se već "safatali" ili se povukli u neku od soba, a ostao je samo moj prijatelj iz gimnazije, za koga se zna "ko je i šta je", i, meni, neka nepoznata, predivna, plava, snebivajuća cura; osjećam se superiorno (nemam više nikakve konkurencije), pa ne navaljujem, nego bih se prvo pozabavio kolekcijom viskija Zlajinog oca; dok ja odre ujem viski i ne primjećujem da sam ostao sam u sobi, da ploča na gramofonu beskrajno ponavlja: "...light my fire, light my lire, light my fire..."

Već sviće i ulazim u jednu od soba da "ubijem sovu", a tamo, onaj za koga se zna "ko je i šta je" i "moja" snebivajuća plavuša... njoj noge k'o šestar, a, on - ne prestaje.

Ujutro ga, kad se sve odvuklo kući, a Zlaja, uzaludno, pokušava da popravi luster, koji je neko "ugasio" flašom, pitam:

"Pa, dobro, bolan, što mi ono, sinoć, napravi?"

"Izvini, Daco, nisam mogao da odolim - toliko mi je ličila na Davida Bowia", stidljivo se smješka, a ja mu opraštam.

I shvatam ponešto - ali, tek dvadeset godina kasnije, u Americi...

Razjeden samoćom (moja Lin je već otputovala za Taiwan), zga en ljubavlju Amerikanke i sit licemjernih dobrodošlica moje bivše žene, nemam više snage ni da se, za predstojeći, dugi, nerad ni vikend, vidim sa svojom djecom, listam notes sa telefonskim brojevima...

"Hoće li iko ikad shvatiti zašto se Bogu toliko jadam...", kroz glavu mi huče Rilkeovi stihovi: Don, moj profesor, on je prava raja, ali sirovina; Tim je, vjerovatno, do sada, napušen k'o stoka, pa se na njega ne mogu osloniti; Paul je O.K., ali, ne pije; Bob je dobar, pije, ali je još depresivniji u piću od mene, a to mi ne treba...

Matt Lesziewski, moj profesor engleskog, divan, pametan čovjek, on i njegova žena, Marina, Filipinka, jednom prilikom su bili kod mene (dok sam još bio oženjen) na večeri; napravio sam im punjene lignje i dagnje "na buzaru"; skuhao im "bosansku kafu", iz mlina i džezve; kasnije gledao Marini u fildžan i "sve pogodio"; obavezali nas da mi do emo u njihovu novu kuću...

"Vozdra, Matt."

"Heej, nismo se dugo vidjeli. Šta mai?"

"Ništa pametno, moj Matt. Kont'o sam da odemo negdje na piće?"

"Nema problema. Marina je otputovala na Filipine, u posjetu majci. Baš kao što si joj ti vidio iz šolje da će imati bolest u poro dici. Gdje?"

"U Stadion, znaš li gdje je to?"

"Znam, ali što baš tamo. Tamo je sve goli seljak."

"Jebi ga, znam, ali mi do u 80 dolara sa poker mašine. Važi?"

(Razlog što dolazim u tu kafanu nije samo jeftinoća, nego što je ispred pješčano igralište za odbojku, gdje navečer, pod reflektorima, nastaje pravi vatromet sisa i guzova, dugih, sjajnih kosa, blještavih zuba, savršenih nogu - baš kao što sam to gledao u filmovima - hoću da se onesvijestim od ljepote kad neka od igračica pri e mom stolu i, popravljajući rub na minimalnom šorcu, uz bespotrebno pitanje "May I?" spušta čašu cole ili pive i sjeda u stolicu, oznojena i vruća, zadihana i mlada, nesvjesna šta mi je upravo uradila, sa (opet) bespotrebnim "Thanks", ulazi u sljedeći set.)

Popijemo po pivo, Mart i ja, a njemu je jako žao što sam se ras tavio od žene, a onda me poziva svojoj kući - sa prekrasnim vrtom, gdje osim cvijeća, gaji i paradajz, začinsko bilje, sa velikim trije mom...

Sjedimo na ljuljaškama i pijemo (samo za ovu priliku) najbolje i najskuplje pivo na svijetu, Samuel Adams; pričamo o latino američkoj literaturi i slažemo se da je prenapuhana; slažemo se i oko toga da je Holywood ubio američku književnost, jer se svaki autor, već pri samom početku pisanja knjige, nada kako će je tušnuti kao scenario nekom Spielbergu; berem nabrekli paradajz iz vrta i pravim moćnu salatu s koprom, maslinovim uljem i bijelim lukom; slušamo Boba Dylana i Mart mi pomaže da odgonetnem riječi, koje, kroz Dylanovo meketanje nikad prije nisam mogao dešifrovati; noć je već zalegla i meni se iskre suze u očima, od alko hola i tuge što nisam tamo gdje, i s kim, pripadam...

Matt sjeda na ljuljačku pored mene, nježno me grli:

"Dario, vrijeme je za spavanje."

"Neka, još ćemo po jednu..."

On se naginje prema meni i ljubi me u uho:

"Spavaćemo zajedno, u mom krevetu..."

Trgnem se od gadosti i nevjerovanja (znajući kako dobro izgle da njegova žena, Marina) da mi on to drži ruku na butini i da je ura dio ono što je upravo uradio...

U sekundi sam trijezan i kažem:

"Neće ići Matt. Spavaću, ovdje, na trijemu..."

On ne insistira, povlači se u kuću i poslije par minuta, obučen u svileni kimono, valjda praveći zadnji pokušaj, dolazi da mi poželi laku noć.

"Noć, Matt. Vidimo se ujutro."

Pijem preostatak, sve toplijeg i toplijeg piva i ponovo sam pijan; pišam na njegov paradajz u bašti - iz čiste lijenosti, ne iz straha da odem u WC, u kuću...

Sviće i ja se, kao šugav pas, vučem niz ulicu, ka svojoj sigurnoj, neizdržljivoj samoći.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.