Realne fantazije

Fajront je kod Solde. Napolju lije kiša. Ne ide mi se kući, a sve i da imam para, ne znam gdje bih sada otišao. Zirnem kroz izlog da vidim ima li svjetla u Mirzinom ateljeu - bilo bi kao melem na dušu porazgovarati sa dragim prijateljem u ovo doba noći kad bih volio zaspati, ali me je strah snova koji su skoro gori od stvarnosti. Jok!

Stojim u dovratku i pušim putnu cigaretu i Boga molim da se sada oduprem iskušenju i svoj veliki grijeh ne pokušam polizati telefonskim pozivima mojoj djeci u Americi - već sam do guše u dugovima.

Kroz koprenu kiše mi prilazi šepesajuća silueta mog jarana Rileta.

"Jebi ga. Ode mi zadnji tramvaj. Daco, imaš li mi posuditi za taksi do Alipašinog?"

"Nemam, sreće mi."

"Sad se mogu jebat'", kaže Rile, a ja mu predlažem da spava kod mene:

"Imam flašu loze - poslali mi Lijanovići..."

"Ma, ne pijem ti ja lozu... Znaš, malo mi je neprijatno: hoće li se tvoji ljutiti?"

"Vjerovatno bi se ljutili da nisu na Barama, u Holandiji, Americi..." "Izvini, ja neki dan čitao kako su ti se djeca vratila..."

"Moj Rile - dovoljno si star čovjek da ne vjeruješ u ono što piše u novinama."

Držim ga pod ruku dok se penjemo mračnim stubištem i ulazi­mo kroz nezaključana vrata.

On me pita: "Zaključavaš li ti?"

"Nikad. Prvo: nema mi šta ukrasti. Drugo: svaki provalnik bi se dobro namučio kad bi pokušao otključati nezaključana vrata..."

Kad smo sjeli, pokazujem na njegovu nogu:

"To tebi nije iz rata?"

"Ma jok. Davno sam ja to sjebao. Mogao sam biti najbolje lije­vo krilo Sarajeva."

"Šta bi?"

"Konj mi na treningu uleti đonom i - kvrc. Nikad nije zarasla kako treba."

"Izvini što te pitam, ali ja i ne znam tvoje pravo ime?"

"Ranko Nogovrat. Znam, pitaćeš me sad kakvo je to glupo pre­zime, ali ni Džamonja nije bolje. Moj ti je pradjed ili čukundjed bio pehlivan, nastupao po vašarima, a glavna tačka mu je bila da obje noge skrsti iza vrata... Tako mi je barem moj otac pričao, pa valjda tako ponesosmo prezime. A, i otac je čuda činio s nogama - znao je kucati na pisaćoj mašini nožnim prstima. Ja sam imao najjači udarac lijevom nogom, ali nikada ne dođoh do prvog tima..."

Promasirao je lijevu nogu i rekao: "Ma, daj i meni naspi jednu, iako ne pijem lozu."

Dok sam mu sipao, digao se i prišao mojoj pisaćoj mašini, blago je pomilovao i, zakleo bih se, sa suzama u očima rekao: "Koliko mi ovo nedostaje."

Nastavio je:

"Znaš li ti otkad ja tebe znam?"

"Hipten godina."

"E, pa prije hipten godina ti si mi u Licima objavio priče."

"Da me ubiješ ako se sjećam."

"Objavljivao sam tada pod pseudonimom ili pod pseudonimima. Dobio sam nekoliko književnih nagrada na konkursima za priču, svi su me hvalili, ali nikad knjigu nisam objavio..."

"Jaka je ova loza", pomislio sam i upitao ga: "A, što?"

"Najednom mi je nešto puklo u glavi - kvrc. I, gotovo. Nikad ništa do kraja nisam izveo... Jebi ga... Ima li još te loze?"

Htjedoh mu reći da mi samo ne priča kako je bio pilot lovac u Drugom svjetskom ratu, ali ga nisu primili zbog sijede kose, ali već je svanjivalo i pomislih kako mu, ustvari, trebam biti zahvalan što mi je pomogao da prođem kroz jednu besmislenu noć.

Popio je čašu naiskap i sam se sebi nasmiješio:

"Što jest -jest, nakar'o sam se dobrih ženskih."

Dosadni golubovi su se počeli kupiti na prozoru, a on je dodao:

"Ima nešto što sam doveo do savršenstva. Kamenom sam mogao pogoditi pticu u letu. Znaš, bila su to ona vremena kad se raja pro­tiv raje nije tukla utokama i noževima, nego kamenicama. To mi je do dana današnjeg ostalo."

Kad smo ujutro izlazili iz kuće, uhvatili smo kraticu kroz dvorište. Sagnuo se i uzeo kamen sa zemlje, zafrljacio ga i skinuo jednog goluba s krova. Progunđao je: "Majku vam jebem." U očima mu je zaiskrila tolika mržnja da ga nisam mogao ne upitati:

"Šta to toliko imaš protiv golubova?"

"Podsjećaju me na ljude. Okupljaju se bez veze i samo seru."


* * *

Opet smo otišli kod Solde na kafu. Razmaknuo je zavjese i pokucao na staklo izloga - na tramvajskoj stanici je stajala gomila ljudi, ali samo se jedna žena, jedna prelijepa žena osvrnula, usne joj se razvukle u osmijeh, uletjela je u kafanu i zagrlila Rileta, milo­vala ga po kosi, ljubila mu čekinjave obraze, a meni je bilo nepri­jatno pa sam otišao do klozeta...

Kad sam se vratio, nije je više bilo.

Pitao sam ga:

"Jeko ti nao?"

"Nekad sam je volio", kratko je odgovorio i skrio pogled.

"Šta je sad?"

Potapšao me je po koljenu:

"Ti si nikakav pisac. Morao bi raz­likovati prošlo i sadašnje vrijeme. Fantastiku od realnosti."

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.