Sedamnaest minuta sreće (i vječnost samoće)

Nikad u životu nisam bio veći kokuz. (Što ne znači da neću biti, jer još nisam platio račune.) To je zato što više vremena provodim pored telefona nego u kafani. U kafani i postoji šansa da mi neko zovne piće, ali da me neko zovne telefonom - zaboravi na to! (Osim ako se ne radi o nekoj klimakteričnoj ludi kojoj smeta moj veš na prozoru.) Pa, ipak, dogodi se i to čudo. Prepoznajem drag glas, a ona mi kaže da može razgovarati samo sedamnaest minuta, jer joj još toliko traje kartica. 

U tih sedamnaest minuta pokušavamo jedno drugom reći sve što smo propustili, pravimo nerealne planove kako da opet budemo zajedno, posjećujemo mjesta gdje smo nekad zajedno bili, zaklinjemo se da više nikad nećemo ponoviti iste greške, onih se­damnaest minuta curi li curi sve do tupog signala da je mojih sedamnaest minuta sreće proteklo i da mi se valja vratiti u žabokrečinu svog života, koji se mjeri popijenim pićima i ispisanim karticama teksta. (Što se svodi otprilike na isto; nikakve koristi ni od jednog ni od drugog: popijeno ću već sutra ujutru povratiti, a napisanog se već sutra niko više neće sjećati.)

Stavljen na torturu kratkotrajnog sna, čekam svanuće, baš kao da je ovaj život pjesma i kao da će jutro promijeniti sve.

Ali tek je tri-četiri sata ujutru i do jutra će jastuk i čaršaf ispod mene biti mokri od znoja, pepeljara pored kreveta puna. Telefon opet zvoni, a ja predstave nemam ko bi to sad mogao biti, pa se premišljam da li uopšte dići slušalicu.

Ne prepoznajem glas. Ženski. To je moja bivša žena. Ne sluti na dobro, jer me je u protekle dvije i po godine zvala samo dva puta. Prvo mi se žali kako je prethodne godine morala platiti dvanaest hiljada dolara poreza, a ustvari, hvali se i stavlja mi do znanja kakav sam kenjac što sam se vratio u Sarajevo. Slijedi još malo šuplje priče, a onda dolazi ono glavno: traži da se odreknem starateljstva nad svojom kćerkom Nevenom.

I prvi put (prije dvije i po godine) kad je zvala, to je bio povod. Ali, tad sam još uvijek bio frišak, omanđijan Sarajevom, imao sam i nešto love u šteku, natjecali su se ko će me prije intervjuisati, a ja sam samo čekao dan kad ću useliti u svoj stan, pa sam je fino zatjerao u tri krasne... Od tada se situacija promijeni­la - drastično.

Pitao sam je za razloge koji bi me natjerali u taj moj korak u ništavilo, a ona mi je složila priču kako je nedavno bila na pregle­du i da, po svemu sudeći, ima rak dojke.

"I?", upitao sam bezdušno.

"Znaš, ako se meni šta desi, Nevena bi u tom slučaju pripala tebi, jer imamo zajedničko starateljstvo..."

Opet sam upitao: "I?"

"Znaš, ona se užasava pomisli da bi se morala vratiti u Sarajevo..."

Prekinuo sam je:

"Znam da joj ne bi bilo lako, ali sigurno lakše nego u onim američkim prihvatilištima, gdje djecu vežu za stolice i gađaju bejzbol lopticama, gdje ih tuku za najmanji prekršaj discipline, a da ne govorim o ostalim gadostima..."

Ona je požurila:

"O, ništa ne brini za to. Sredila sam sve sa našom prijateljicom Liz i ona je pristala da joj bude staratelj."

Osvrnuo sam se oko sebe. Vidio sam gomilu neopranog veša. Vidio sam gomilu opranog veša na podu, jer nemam gdje da ga stavim; iz kuhinje se čuo vonj prljavog suđa, televizor koji nije u stanju čestito uhvatiti ni snijeg na ekranu, gramofon koji zavija (ne vjerujem da Nevena uopšte zna šta je gramofon, šta su to "longplejke", da ga ne bi znala ni upaliti), vidio sam muzgave zidove što vape za farbanjem, prozore bez zavjesa, patetičnu dunju na ormaru bez vrata...

Vidio sam i jedini ukras na zidu: fotokopirani portret moje kćerke Nevene.

Tuđim glasom sam rekao:

"Pošalji papire da potpišem."

"Šta si rekao?", zabezeknula se ona.

"Rekao sam da pošalješ papire da ih potpišem. Ja odavde ništa ne mogu učiniti."

Dodao sam: "I poljubi Nevenu. Zamoli je da mi piše i da mi pošalje još svojih slika."

Sjedio sam i slušao zvuke buđenja u komšiluku: budilnik, škripu vrata, povlačenje vode u klozetu, muziku s radija, paljenje kola u dvorištu... Nenamjerno sam nagazio na sat i pomislio: "Jebiga."

Ali se onda sjetih da (kad potpišem taj komad papira) meni više vrijeme neće ništa značiti, osudiću sebe na vječitu samoću.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.