Slike iz kutije za cipele

Ljudski je pamtiti neke važne datume: danas je 11. maja i pam­tim ga zato što mi više ne smrde noge. Mada se više ne osjećam kao pravi muškarac (Bosanac), drago mi je što mi je moj prijatelj, Milan Andrić, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: preduslov je da mijenjaš čarape svakodnevno, da pereš noge i da kapneš kapcu lavandinog ulja između (kako li se to kaže na nogama?) nožnog palca i kažiprsta.

Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaša loze... napolju pljušti kiša, a ja - mirišem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemeža eksplozija i ja (misleći da sam budan!) skačem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvorištu moja dundava kćerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbježala, a ja skačem s četvr­tog sprata, grabim je u naručje i bježim u podrum...

Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje rečeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom što je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbježi - samo se par p'janaca "kod Kerima" trgnulo i komentarisalo: "U pičku materinu, ovo je bilo blizu."

Ne mogu više podnijeti samoću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."

Strma je ulica niz koju se spuštam, klizave su stepenice, kiša pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom mišlju: "Majku vam jebem, sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum."

Ulazim u zgradu u Kranjčevićevoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su četrdeset i četiri čovjeka "pod moralnom i krivičnom odgovornošću" potpisala da sam u njoj živio od '69. godine, a dva šupka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomoć upaljača, tražim svoju šupu... Ne čeka me tamo ništa. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; ćumur nisam ložio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odložim - sve stvari su mi uvi­jek bile potrebne, nisam kiselio kupus...

Svaki podrum isto smrdi: mišja govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svježe isci­jepane bukovine... Šupa je prazna - samo dvonožna štokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noći, kad su mi žena i kćerka već bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne lažem, bila je i flaša ive) da umre zajedno sa mnom...

Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike neko­ga ko je nekad bio ja:

... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleđini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA...

... u medvjeđem zagrljaju Memnuna Idžakovića, obučen u ogromni dres rukometaša Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri...

... svetačko lice moje bake Ruže, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublažiti svaku moju bol, drži fildžan kafe, a u dru­goj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim očima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja četiri sina koji su je surovo ostavili da živi bez njih...

... slike s mog vjenčanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek što smo potpisali "sporazum" da ćemo se voljeti do kraja života, a koji je život tako bijedno ispoštovao...

... Vlastimir Mijović, Boro Kontić, Zoran Milanović i ja se držimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flaše...

... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao baš nikakvog razlo­ga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni šešir, najlonska košulja s rupom od žara cigarete na prsi­ma, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisao fakultet "da dokaže svom unuku da nikad nije kasno"...

...Gordana rukom podiže pretešku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz očiju mi se čita misao: "Bože, otkud meni, kretenu, ovakva sreća?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne može biti pošto on drži foto-aparat...

... dobrodušni lik mog komšije Vlade, koji će jednom postati tragični junak jedne moje priče...

... kifla u Park kafani puna ljudi koji se više nikad neće sresti: Nedžad Ibrišimović, Predrag Finci, Branko Čučak, Spasoje Ćuzulan, Nenad Dizdarević, Vajta, Laza Ristovski...

... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci držim Amstel pivo, druga mi je spuštena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom...

... poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav "šenluk" da su kasnije pričali: "S Džamonjama se ne valja zajebavati.")...


* * *

Kiša je prestala padati. Miriše moj asfalt, u džepu imam "andrića", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, čeka me polupuna flaša loze - život je lijep.

Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju šupu.

Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?

Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novo­godišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.

Samo trajati.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.