Stakleno oko

Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je zaspati. Ima čak i gorih stvari nego što je stvarnost, a to je san koji je prati.

Prije nekoliko dana sam sebi viljuškom izvadio oko - da me pitaš zašto, ne bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oči nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rješenje da si upolovim muke.

Kaže mi jaran:

"Što si nisi izvadio oba oka - riješen problem za svagda."

"Onda bi to značilo da si odrežem i oba uha, jer ne mogu više slušati gluposti..."

Ne slaže se on: "Mislio sam da si ti barem malo pametan - odrezao uši ili ne odrezao - opet čuješ!"

Da se ne bih natezao s njim, nekako se nađoh u tramvaju. Gužva - ne možeš dahnuti. Izvadim ono stakleno oko što sam ga namontirao, pa ga bacim u zrak.

Policajac pored mene me ljutito pita: "Je li se ti to zajebaješ?"

"Ma, jok, bolan", kažem pomirljivo, "samo gledam ima li mjes­ta pozadi."

"Ti baš tražiš belaja", hvata se on za pendrek, a ja pomislih: "Nema više zajebancije - valja se buditi..."

Šljapkam bosim nogama po hladnim pločicama kupatila, pipam oči, uši, gledam ih u ogledalu - sve je na broju.

Kroz kosti mi gmiže hladnoća dok besmisleno sjedim na WC-šolji, pušim i nastojim odagnati san, jer iz iskustva znam da jedna mora nikad ne dolazi sama, uvijek je slijedi druga...

Vratim se u sobu, a soba puna ljudi:

"Ah, tu si", uskliknuše baš kao da su mi se obradovali.

"A, gdje bih to trebao biti?", upitah.

"Ne pametuj, nego priznaj", mrgode se oni.

"Ne znam o čemu pričate", iskreno im odgovaram.

Mašu mi knjigom (koju sam objavio prije deset godina) pred očima:

"Sve ovdje piše".

Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio rođenu babu, a meni laknu:

"Ah, to! Ma, to je samo priča..."

"Ma, kome ti priča? Kako si u detalje mogao opisati kako si sakrio leš? Takvo šta se ne izmišlja. Evo ovdje lijepo stoji:

Sjetio sam se kako sam babino tijelo umotao u kariranu deku, koja je na jednom mjestu bila progorjela, jer ju je ona koristila za peglanje.

Nije bila teška. Kao da nosim dijete od pet godina. Bilo je kasno i nije se čuo nikakav zvuk kad sam počeo silaziti niz stepenice. Prvo sam mislio da tijelo odnesem do Ciglane, tamo gdje Koševski potok uvire u ulicu Đure Đakovića... Ipak sam se predomislio, jer je trebalo preći dobar komad osvijetljenog puta, a tamo je uvijek bilo drotova... Zato sam je odnio u podrum. U podrumu nije bilo svjetla, ali ja sam ga poznavao kao vlastiti džep - rodio sam se i odrastao u toj kući. Sa strane su se nalazile drvene šupe, čije sam daske, u djetinjstvu, često odvaljivao i krao ogrjev kad bi ga nama u kući ponestalo. (Baka me je uvijek prekorijevala zbog toga. Znala je da kradem, jer sam iz podruma donosio "brezu", koja je bolje grijala, ali je bila skuplja, a mi smo trošili jeftiniju "kreku".) U jed­nom hodniku je bila i jedna nevelika, ali duboka niša, ispunjena šamotom, ciglama, keramičkim pločicama preostalim od "kralje­vih" peći koje stanari jedne godine, kad se pojaviše "kraljice" peći, porušiše. Razgrnuo sam tu gomilu krša, uvukao babin leš što sam dublje mogao u nišu, pa sve ponovo zatrpao. Nisam se bojao da će ikome ikada pasti na pamet da tu nešto kopa, a nije me zabrinjavao ni eventualni zadah raspadanja leša, jer podrum je svakako bio smrdljiv, memljiv, zagušljiv...

Završili su s čitanjem:

"Šta sad kažeš?"

"Ama, ljudi, to je bio samo ružan san i to je sve."

"Kako znaš da je bio san?"

"Ma, znam, brate..."

"Kako iko može znati šta je san ili java? Naprimjer, znaš li ti sad da li ovo sanjaš ili ti se stvarno događa?"

"Pa...", zamucao sam.

Svi su se kao po komandi digli i jedan je rekao:

"Dobro je. Sad si se izvukao: samo ne zaboravi - san se ne kažnjava, ali se nikad ne može okajati."

Probudila me je cigareta što mi je dogorjela u ruci. Bio sam samcat u kući -. ostavljen sa svojim snovima.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.