Tice u glavi - leptiri u gnijezdu

Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.

Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva ušteda.

Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje očekivao:

"Zašto leptiri ne pjevaju k'o ptice?"

"I beg your pardon?"

"Zašto ne pjevaju kao ptice - isto su šareni?"

Tražio sam pomoć sa strane, ali, ostali su žvakali svoje sendviče i nisu vadili čepove za uši - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo oštetili sluh i tužili fabriku za hipten dolara.

(Nikad se nisam mogao naviknuti da mi nešto viri iz ušiju, kao što se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjećam kao da mi je neko strpao đon u usta.)

Slegnuo sam ramenima:

"Valjda zato što nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."

Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim što je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i načitan čovjek i nikad nismo pričali o tome šta ga je skrenulo na put reza­nja kragni u fabrici, dok je njegova žena mašinski inžinjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...

Pošto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili rođeno dijete za platu, ne znam koliko je zarađivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica.

A, i što jest - jest, vazda su me "pasle" budale.

Ako je tramvaj s Ilidže pun k'o šibica, naći će se neki sumatnik, koji će stati baš pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "šta mu se desilo na poslu, da to ne može više tako", itd., itd.

Ako sam se vraćao kući, pretrpan kesama s pijace (pošto moja žena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vječne vatre bi mi obavezno prišao papak da me pita koliko je sati...

Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na našem...

U New Yorku je to sasvim neuobičajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priđu neki klepećući konzervom i, ako vam je, kojim slučajem prozor bio otvoren, brzo ga spuštajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer".

U Americi je prošenje zabranjeno - ali sve dok gledaš svoje, k'o džoja prodaješ neke češljeve i značke, nisi agresivan - to prolazi.

Sjećam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, što je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novčića istresajući parking aparate kad bi im istekao rok.

Strpali su je u ludnicu ili starački, jer šta ona ima raditi nečiji tuđi posao (to jest - državni).

U Sarajevu je živa legenda Aba, koji nikad nije pružio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa".

Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i nje­gova čuvena rečenica:

"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"

"Jesam."

"Šta radi?"

"Pije vino."

"S kim?"

"S kiselom."

U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrović.

U Francuskoj, kod Ive, prišlepao bi se kojem od imućnijih pisaca, popio pića kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviću, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kišu, Mirku Kovaču... tražio "pozaj­micu", i to redovno upisao u neki blokčić.

"Danilo Kiš - milion", "Vidosav Stevanović - milion," i tako redom...

Otišao bi tad na željezničku stanicu, pitao šta će pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, što je sve ukupno koštalo dvije banke), vadio onu sveščiću iz džepa i samo križao ljude kojima je dužan: "Sad više nisam dužan Danilu."

Zeli Čerimagiću je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domaće) prodao usput još i neku sliku u Dubrovniku...

Sve više tica u glavama, sve više leptira u tuđim gnijezdima, sve više prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.