Dario Daco Džamonja

Ne trošim ja pare (pola moje zarade) da bih čuo mrzovoljni (ipak dragi) glas svoje prve žene ili slatki, ali mrski glas svoje druge žene - sjebem ih preko telefona da bih čuo svoju djecu, da ih pomilujem kroz slušalicu... Od prve kćerke čujem da me ništa ne razumije, jer pričam na bosanskom, a druga mi jednostavno kaže: "Goodbye!"

Nema više ni tata Daco, nema više ništa.

U tom neraspoloženju naletim na svog jarana Nerku: odemo kod Hame na piće. Nerko je mesar i ceker mu je vazda pun nekih zerzevata za mezu, ali meni se u guši zgutila neka kugla bodljikave žice, pa niti jedem niti govorim. Njemu je to pomalo neprijatno, pa pokušava započeti konverzaciju: "Napiše li se šta, Daco?"

Preko kurca mu odgovaram: "Zakolje li se šta?"

Vidi Nerko da sam ustao na lijevu nogu (bukvalno i jesam, jer sam pri tom nagazio na naočale pored kreveta i skršio ih, a nema Fude u radnji da mi ih popravi) pa me više ništa i ne pita, a ja sam mu zahvalan na tome.

Ali, blagoslovljena šutnja ne može vječno trajati: u kafanu ulazi H. i priča vic koji je svima nama ispričao hiljadu puta - ili ga pokušao ispričati, jer nikad nije stigao do poente: "Ma, ne znam kako ide dalje, ali znam da je baš dobar fol..."

Nije mu dugo trebalo da mi prisjedne na muku:

"Što ti, Džamonja, ništa ne napišeš o meni?"

"Da imam šta - napisao bih, dragi H."

(Ovim člankom, kako svi moji dušmani zovu moje pisanje - osim predivne sekretarice Nermine, koja pojma nema koliko narastem kad me upita: "Jesi li donio priču?" - ispunjavam nepos­tojeći dug prema H.)

Jedina svijetla tačka (ako se tačkom može nazvati osoba od sto i dvadeset kila) ovog jutra je Hamo, gazda kafane, sa svojim vječitim, neuništivim cerom, pa mi se ona kugla u grlu polako topi i ispijam svoju prvu lozu, ali...

Ali, ulazi i njegov sin Tare; Hamo se zajebava s njim, a oko glave mu oreol sreće i ljubavi. Dok ga miluje po kosi i tapše po guzi, mene slike moje djece (jedino vrijedno što imam u novčaniku) počinju pržiti i gubim dah od neiskazane ljubavi.

Ispijam lozu i tumaram svojom samoćom, odmahujem ljudima preko ulice, čija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li došao ili sam pošao... Sretnem svog prijatelja Zlaju: prenosi mi usmenu poruku našeg zajedničkog, vrlog prijatelja Milana Andrića: "Što se Dario, negdje ne zaposli?"

"Kad ga vidiš, Zlaja, reci ti njemu da ima više razloga: prvi je što niko neće da me zaposli... dalje neću nabrajati."

Gleda me i kaže: "Opet si otiš'o u kurac, Daco. Nastaviš li tako - umrijećeš."

Prvi put se nasmijem tog dana, potapšem ga po ramenu:

"Ne boj se, moj Zlaja: mrtav čovjek ne može umrijeti. Sjećaš li se onog "mudraca" iz kafane što nam je pričao o nekom svom prijatelju? Rekao je: bio živ prošle godine, a sad umro. Ja sam mu rekao da je to sasvim logično - da nije bio živ, ne bi ni umro."

I dalje tumaram ne znajući šta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet padne da se ošišam. (Samo se uredni ili očajni ljudi redovno šišaju. Kako ne pripadam prvoj kategoriji, odlučujem se na taj korak, baš kao da će s pramenjem moje kose spasti i ovaj nepod­nošljivi teret s moje duše, kao da će neka nebitna promjena na mojoj glavi učiniti neku bitnu promjenu u mojoj glavi.)

U "šišaonici" je red. Čeka i moj vršnjak (u julu će mu biti osamdeset godina) i, rukujući se s njim, uhvatim si odraz u ogle­dalu i primijetim da nisam zaboravio da se smiješim...

Kafana, moja vječita pratilja, preko puta je, pa čika (neću mu pominjati ime, jer me je zamolio: "Nemoj, molim te, pročitaće ona moja baba, a onda...") tom i tom donosim piće (i sebi, naravno) da prekratimo vrijeme. "E, ovo nisam nikada u životu doživio - da pijem dok se šišam."

Poslije završenih operacija na našim glavama, svraćamo u pomenutu kafanu na piće. Nema praznih stolova, pa nevoljko sjedamo za sto s nekim šupkom. Čika "taj i taj" nudi i njega pićem, a on ga, zauzvrat, nudi cigaretom: Čika "taj i taj" odbija: "Ja sam to đavolje kandilo ugasio još prije trideset i dvije godine."

Uključi mi se računar u mozgu i izbaci cifru da sam prije trideset i dvije godine upalio to "đavolje kandilo", da sam počeo pisati...

"Pa, kako je bilo?"

"Jednostavno, rekao sam sebi - neću više."

"Je li ti nedostajalo pušenje?"

"Ne budali. Nedostaje mi sad."

"Kako si izdur'o?"

"Opet ti ponavljani - jednostavno! Skontaš šta ti je važno u životu - ne daš da nešto ili neko upravlja tobom, nego se ti sam upravljaš... Nešto si mi smrknut?"

"Nisam, udure je, samo nešto kontam..."

Zapalio sam još jednu, otišao kući da napišem ovaj članak i da Nermini odnesem priču.