Dario Daco Džamonja

Čujem Zlaju kako u kupatilu pjeva i povraća u isto vrijeme. E, pa ni ja nisam znao da je to moguće, ali uvjerio sam se. Oči su mu kao dvije tegle paradajza: "Misliš li ti ustajati?"

Pokrivam se jorganom po glavi i okrećem na drugu stranu:

"Daj, ne budali. Kakvo te ustajanje spopalo?"

"Zvao nas je komšija Miloš da dođemo u devet sati."

"Zaboravi na mene."

"Kako to da si prošle nedjelje mogao ići kod Mileta na Uskrs, a sad ne možeš Milošu na Vaskrs?"

Potpuno sam zaboravio na to.

Kod Miloša već sjedi Šuhra, a na stolu je multietničko meze: jareća stelja, ovčetina, klempe, kajmak iz mijeha, jaja obojena korom luka...

Naravno, tu je i boca štocka i boca broćanske loze - sudeći po startu, biće ovo težak dan.

Stiže i Mile. Njih četvoro su komšije već trideset i nešto godina, a sada ih Zlaja zajebaje da će svoj dio kuće prodati nekom Sandžakliji:

"Ali, nekom finom", dodaje.

Na radiju je prenos Vaskrsa iz Pravoslavne crkve, a ja se čudim kako to da komentator nije Noka Bilić, jer nema toga šta on nije prenosio.

U dvorištu su probeharale višnje i ja se gubim među njima, raz­govor do mene dopire samo kao glas, a smisao ne mogu da dokučim; Zlaja to primjećuje, pa me pita: "Je li ti to opet 'pišeš' priču?"

U jednu ruku je u pravu, jer je protekla sedmica bila prilično uzbudljiva (da ne kažem potresna) za mene: iz Engleske mi je stigla sestra (koju nisam vidio skoro četiri godine), iz Amerike Dana, Nešo i Indira (ni njih nisam vidio otprilike isto tako dugo), iz Ljubljane Dada i Pero (više i ne pamtim kad sam zadnji put vidio Dadu, ali bilo je to još prije rata), iz Austrije su tu Caki, Vesna, Zoran i Sanja (ne mogu da vjerujem da je Sanji dvadeset i šest go­dina - to znači da je nisam vidio već nekih devet godina...) Sve meni najdraža bića koja su mi preostala, ali ne mogu da se radujem jer mi sada, više nego ikad ranije, nedostaju moja djeca...

Zato skrećem misli na nešto banalno da banalnije ne može biti: đevđir. Trebam kupiti đevđir i obišao sam cijeli grad i svugdje imaju samo nekakve italijanske, njemačke, a koji koštaju kao "space shuttle". Idem na buvlju (zašto li ne kažem "buhlju", kad su me cijelog života ujedale "buhe", a ne "buve") pijacu kod Vaše Miskina.

Nema šta nema, ali razmišljam kome li je sve to što se prodaje potrebno i da li iko išta kupuje? Gomile rasparenih cipela po koji­ma se uhvatila buđ, kutije sa šarafima svih veličina, poderane gume za veš mašine, pokvareni usisivači i kasetofoni, foto-aparati, iskrivljene gramofonske ploče, stare razglednice, mlinovi za kafu kojima nedostaje ručka, olupani lonci i šerpe... sve, baš sve, ali nigdje nijednog đevđira.

Dok se probijam kroz taj krš i nesnosni vonj masnog bureka i ćevapa, naletim na brdo knjiga. Kao da su izvučene iz nekog memljivog podruma: korice i stranice su im izvitoperene, a, bezbeli, nabacane su bez ikakvog reda... Cijena za svaku je ista: pola marke. Tu su se u istom košu našli i Krleža i Andrić, Hemingvej i Gogolj, Dostojevski i Lav Tolstoj, Kafka i Žid, Golsvorti i Prust, Hamsun i Tomas Man, Šolohov i Solženjicin... i Prljavi veš Darija Džamonje.

"Knjižar", jedan starac koji nateže mlaku pivu, a čije mi se lice odnekud čini poznatim, prepoznavši moj lik na omotu, moje uzbuđenje, jer to je knjiga koju sam posvetio svojoj kćerci (Neveni, koja me rodila kao tatu), hladnokrvno podiže cijenu na petnaest maraka?! Sad se prisjećam odakle ga znam: bio je ložač u FIS-u, a ime mu je, ime mu je... Avdo - jeste Avdo!

"Daj, bolan, Avdo. Spusti to malo - mi smo stara raja iz FIS-a."

(Ali Avdo je oduvijek bio poznat po tome da zaboravlja stvari koje su se zaista desile, a sjeća se onih koje se nikad nisu i nisu mogle desiti. Tako nas je, djecu, na tribinama FIS-a uveseljavao svojim pričama o tome kako mu je Sava Kovačević umro na rukama:

"Avdo, jesi li to ti?"

"Jesam, druže komandante."

"E, sad mi je lakše. Čuvaj mi diviziju."

Ili kako je služio kao mornar na Galebu, pa jedne noći razvukao harmoniku: "Bosno moja...", a Tito izašao na palubu, suze mu potekle niz lice i zakitio ga "petakom".)

Avdo je neumoljiv; već je vidio svoju gajbu piva u mom džepu. Nevoljko vadim petnaest (zadnjih!) maraka, kupujem sam sebe.

Sve i da naletim na đevđir, nemam više para da ga kupim. Pješke se vraćam u grad i imam vremena napretek da razmišljam, da poredim sav svoj život sa tom buvljom pijacom: puno nepotrebnih stvari, otpad i smeće, knjiga koja trune u podrumu, cipela koja ne može naći svoj par, izgrebana, odrndana gramofonska ploča, farmerke bez rajferšlusa, foto-aparat koji ne može slikati, kasetofon bez tona, mlin za kafu koji ne može samljeti nijedno zrno, mlako pivo i užegli sumnjivi burek...

Sve to, a jedine stvari koju trebam - nema.


* * *

Počela je sipiti, a potom pljuštati kiša. Stavljam knjigu pod vind-jaknu, krupne kapi (a potom i grad) buše mi glavu, ali ta knjiga na mom srcu kao da me grije i ja već smišljam posvetu za svoju sljedeću knjigu, za moju drugu kćerku... Vesni, koja je... (Ima još vremena do izlaska knjige - smisliću već nešto.)