Galop
Naravno, ne mislim na ovaj rat, koji nas je sviju izjeo kao moljac džemper, tako da smo samo naizgled čitavi, a dovoljno je da nas samo malo protreseš pa da se pojave rupe ili da se raspadnemo, nego na rat općenito, od punskih, pa do vijetnamskog.
Prelazio je on Rubikon sa Cezarom, marširao na Moskvu s Napoleonom, jahao s Robertom E. Leeom u američkom gradjanskom ratu, Theodor Roosvelt mu je bio najbolji prijatelj, s Hemingwayom je prvo bio na Piavi, a poslije i u Španiji, s Von Paulusom bezuspješno opsjedao Staljingrad, na Tihom Donu je, s Grigorijem Melehovim, "sjekao" crvenoarmejce, prejahao na kamili pustinju s Lawrencom od Arabije, u Vijetnamu pilotirao helikopterom - i sve to proživio!
Da ste imali priliku da čujete samo "ton", naprosto biste se sasrali od straha: zamišljali biste neku kombinaciju Arnolda Švarcenegera, Džingis-kana i Atile-Biča božijeg.
Ali, kada biste dobili "sliku", prasnuli biste u smijeh: Gane je bio debeljuškast, imao "ikserice", patkast hod, toliko spretan da, ono što se kaže, ne bi mu čovjek dao da čuva ni nacrtanu ovcu.
Bio je najvječnije i najosjećajnije stvorenje koje sam upoznao u životu, pa smo ga u raji zvali Panda, a sjećam se kad je jednom prilikom majka pomilovala, tog "surovog ratnika", po obrazu i rekla:
"Pazi se, Kokane!"
Zamalo nije umro od stida.
* * *
Upoznali smo se kad sam ja išao u prvi razred gimnazije, a on je već dobrano bio na fakultetu.
Porodica mu je bila imućna, a i on je zaradjivao neku kintu vodeći zapisnike na košarkaškim utakmicama, pa me je svako veče, sa svojom djevojkom, Nadom, izvodio u hotel Nacional (koji je u to doba bio i ugostiteljska škola), palio Kent (jedinu licencnu ciga retu tog doba) svojim Ronsonom u maniru Jamesa Bonda.
Naručivao bi pivo, a ja sam ga slijedio (mada sam čežnjivo gledao u tufahije koje su konobari pronosili), jer nisam htio da narušim "imidž" (to se tada nije tako zvalo) "macho" (ni to se nije tako zvalo) djeteta.
Ako ga kad i proklinjem što me je uveo u svijet alkohola, beskrajno sam mu zahvalan što mi je otkrio magiju knjiga, filma, slikarstva, klasične muzike...
On me je uputio na Hessea, Dostojevskog i Gogolja, Puškina (do tada mi se povraćalo na samu pomisao na neku rusku knjigu, jer jedine dvije, koje sam do tada pročitao - morao pročitati - bile su "Pedagoška poema" Makarenka i "Kako se kalio čelik" onog kretena, čije sam ime zaboravio), Ničea (naravno, najdraže iz Zaratustre mu je bilo ono: "Muškarac je stvoren za rat, a žena za odmor ratniku"), Thomasa Wolfa; ja, najveći "fan" Beatlesa, nisam mogao ni zamisliti da ću s istim zanosom slušati Mozarta i Bethovena, da će mi Kurosawa ("tamo neki Japanac") postati najdraži režiser.
* * *
Proveli smo hiljade večeri (računam večer do ponoći) u mom stanu, ali on, ma koliko bio pijan, nikad nije prespavao - osim jednom, a tada sam i otkrio zašto.
Naime, Gane je bolovao od psorijaze. Bijele ljuspice odumrle kože su mu se skupljale na rubovima kose i zulufa, na nadlakticama i laktovima i mislio sam da je to sve, jer druge dijelove njegovog tijela nisam nikad vidio.
Te ljetne noći se toliko obalijestio da je zaspao na stolici.
Ujutro, kad se digao, ledja košulje su mu bila sva krvava, preko noći, bez nekih specijalnih krema koje je koristio, koža se rasušila i popucala, a Gane nije mogao napraviti ni najmanji pokret rukom, a da se ne namršti od bola.
Inače, bio je "poguzija". Volio je kuhati (i to mu je polazilo za rukom), a specijalitet mu je bio "smudj u kajmaku".
Tako sam jednom u samoposluzi na Skenderiji našao konzervu škampa, norveške proizvodnje. (Da je bila engleska ili američka, Gane se ne bi dao zajebati, jer je, na kraju krajeva, diplomirao englesku književnost). Na etiketi nisu bili škampi, nego zaštitni znak firme - bijeli medvjed.
"Šta ti je to?"
"Meso bijelog medvjeda."
Otvorili smo konzervu i on je probao, namrštio se i rekao:
"Nema mi ukus bijelog medvjeda", baš kao da se cijelog života hranio njima.
* * *
Posljednji put sam ga vidio u Beogradu (gdje je živio sa svojom predivnom djevojkom, Biljanom).
Bio sam na Sajmu knjiga i odsjeo kod Kreše u hotel Jugoslaviji. Nazvao sam ga i on mi je dao uputstva kako da dodjem do njega.
"Uzmi autobus taj i taj, presjedni kod "Moskve" na tramvaj, a onda opet na autobus taj i taj."
"A, onda?"
"Vozi se Bulevarom revolucije."
"Dokle?"
"Sve dok ti ne postane sumnjivo."
Tako je i bilo: svi putnici su već bili izašli iz autobusa, a ja sam i dalje klaparao; vozač se stalno osvrtao, pitajući se: "Gde si ti, bre, pošao u lepu pizdu materinu."
Rekao sam mu da stane na slijedećoj stanici, a tamo me je čekao Gane.
* * *
Sad sam se vraćao s njegove sahrane i zarekao se da nikad više neću otići ni na jednu.
Taj zavjet sam i održao.
(Ne računam sahranu Dubravka Brigića, jer to je slučaj kad je "ona što uzima bez ruku" bila milostiva. Ni Mladena Paunovića, jer to je bila prilika da se uvjerim da je u ovom gradu ostalo još ljudi; ne računam ni one ratne, jer to i nisu bile sahrane, nego čisti prkos, pljuvanje zlikovcima u lice: ne možete nas sviju pobiti!)
Zaboravio sam jednu koja me čeka: ako sam u prvom dijelu života išao korakom, u drugom prešao u kas, sada galopiram prema Barama ili Lavu, svejedno.
