Glas boje noći
Iznenadilo me je kad sam ga čuo iz usta čovjeka kojeg sam neobično cijenio. (Uzgred rečeno, kojem sam se godinama uzalud trudio postati prijatelj, ali nije išlo - ne znam da li je bilo "do njega" ili "do mene". Proveli smo i provodili smo mnogo vremena zajedno, ali naš odnos bi se najbolje mogao opisati kao "zeko pije vodice" - u toj priči sam ja bio "zeko", a on "vodica" - uvijek bi se izmedju nas ispriječila neka nemjerljiva tanka, nevidljiva, ali prisut na barijera).
Cijenio sam njegovu inteligenciju, sud, ukus, stavove u mnogim stvarima i slagao se s njim. Nije me to pitao kao neki rastorokani pijanac prebacivši mi neželjenu ruku preko ramena (da istakne našu intimnost), da ga čuje cijela kafana: "E, hajde sad priznaj...", očekujući valjda da ću istog trenutka kleknuti, priznati nešto i zatražiti oprost. Niti novinar kojem od ruke bolje ide lijepljenje keramičkih pločica nego pisanje i koji "nije nikad propustio išta što sam napisao", ali se, baš kao za inat, sad ne može sjetiti ičega.
Pitao me je to glasom boje tmurne večeri, ozbiljno. Očekivao je ozbiljan odgovor. Ruku na srce, kojeg ni sam nisam znao. To me je malo smelo, pa nisam žurio. "Recimo to ovako: istina je...", počeo sam, ali me je on prekinuo.
"Izvini, ali kad je riječ o literaturi, uvijek preferiram fiction, i non-fiction. Istina mi je pomalo prejaka riječ... Ništa, samo nastavi. Razumijemo se."
"Sve što pišem nije fikcija. Čak i kad to jeste, onog trenutka kad je napisana, izgovorena, pročitana, prestaje to biti, jer postaje dio mene, ona je ja, a iskreno se nadam da nisam ni vlastita ni tu a fikcija. Barem dok plaćam kiriju, struju, javljam se na telefon, boli me jetra, plačem i smijem se, dok hodam, dišem, jedem, spavam... fikcija bi mogla živjeti i bez toga."
"Hvala ti. Znači tako. To je to."
Glas mu je tad bio poprimio boju noći.
Zaustio je, htio je još nešto reći: "Ali, zamisli...", onda je samo odmahnuo rukom.
"Šta?"
"Nije važno."
Nastavili smo raspredati o "fiction" i "non-fiction".
"U biografijama slavnih ljudi ima više fikcije nego u Ratovima zvijezda", zaključio je.
"Slažem se. Ali, u memoarima i autobiografijama slavnih ljudi je ima više. A, da ne pričam koliko bi je bilo ili ima u nenapisanim onih nepoznatih."
Trgnuo se kao da ga je nešto opeklo i za trenutak mu je jedan grč naružio lice, ali se onda lupio dlanom po čelu: "Potpuno sam zaboravio da je danas nedjelja."
Obratio se drugom stolu: "Molim vas, mogu li samo malo pogledati novine?"
Okretao je listine i mrmljao: "Gdje si... gdje si...? Ah, evo!"
Objasnio mi je: "Gledam koja je dežurna apoteka. Moram djetetu kupiti lijek. Ma, jok. Nije ništa ozbiljno. To su ti neki multivitamini, ali mala šmizla je navikla da joj tajko svako veče da njenu medicinu pred spavanje. Ili - kuku ti se meni. Sad će joj, u septembru, biti šest godina. Tako nekako je i onoj tvojoj, mladjoj?"
Platio je i krenuo. Na polasku mi je još samo dobacio: "Nisi mi baš odgovorio na pitanje. Htio sam te pitati, ustvari, nešto drugo: znam da se može živjeti od fikcije, ali može li se živjeti u fikciji. I koliko dugo. Razmisli. Se vidjamo."
Nismo se više vidjeli.
Jedan dan sam ušao u kafanu, a konobar me je pitao: "Jesi li čuo za D.? Eto, ima u novinama. Našle su ga komšije. Valjda se ušćuo na ovoj vrućini..."
S neprepoznatljive fotografije s lične karte me je gledalo njegovo lice. Slijedio je tekst: Posljednji pozdrav našem kolegi... Sahrana će se obaviti... U potpisu ime nekog opskurnog preduzeća.
Nigdje i ništa više.
"A, šta mu je s familijom?"
Konobar je ispraznio pepeljaru i obrisao stol: "Pojma nemam."
Otišao sam do Emira u oglasno Oslobodjenja. Dao sam mu tekst. U prvi mah sam htio napisati nešto "što izaziva pozor", ali ispalo je samo: "Posljednji pozdrav našem nikad prežaljenom suprugu i ocu."
Emir me pitao:
"Ima li slika?"
"Nema".
"Čudno."
"Tako su oni htjeli."
* * *
Gledao sam u noćno nebo i čuo njegov glas. Trudio sam se razaznati šta mi to govori, ali ga je zaglušivala kakofonija koja je dolazila iz moje glave.
A, onda sam jasno čuo tišinu.
