...Gorčina proteklih godina
Jutros sam se potrudio sa čudnim simptomom mamurluka. Ne samo da mi glava otpada, da sam bacio uobičajeni ključ poslije prve zapaljene cigarete, da se tresem k'o Agadir, nego me i ledja bole?!
Uskoro otkrivam uzrok: drška od metle. Naime, naša seja Goca je S. Eriću i meni zaprijetila da će nam, ako se još jednom olešimo, ona suditi po ledjima kad bandakujemo.
Izvlačim se k'o kurva na stražnji izlaz, kroz dvorište, jer znam da će me ona daviti sa doručkom, a meni je samo hladno pivo na pameti.
Drhtavih i klecavih koljena kozjom stazom se spuštam do Rifatove kafane i pokušavam da rekonstruišem prethodnu noć. Sve je krenulo lijepo: pekli smo i gulili paprike za ajvar. Onda je u posjetu došla komšinica sa kljunom neke egzotične ptice. Počela su uobičajena pitanja: "Kako je u Sarajevu?", "Kako izdržite s Muslimanima?", "Ima li posla za Srbe?", a onda: "A, jeste li vi bili na ratištu?"
Odjednom se u meni skupila sva gorčina proteklih godina, pred oči su mi izašle krvave ulice Sarajeva, brda iznad, načičkana "ratnicima", ljudi koje više nikad neću vidjeti, pa sam, ne krijući bijes, odgovorio:
"Nisam, draga gospodjo! Bio sam na strelištu, a ja sam bio meta!" Pogledala me je kao vanzemaljca i nastavila da guli paprike. Ali, mene je od tog trenutka krenula loza i obuzela pamet.
Ptici sam izašao s jednim konkretnim prijedlogom, a ona mi je konkretno odgovorila da s pijanim ljudima nema šta da priča, a kamoli radi.
"Draga gospodjo, da sam trijezan, ja na Vas ni bicikl ne bih naslonio, a kamoli šta drugo."
Prihvatio sam se posla da dokrajčim drugu flašu loze, što sam, očigledno, po tome kako se jutros osjećam, uspješno priveo kraju.
Sad idem do Rifata i nadam se da će raditi Snježa, konobarica iz Sombora, inače jedino pristojno izgledajuće biće suprotnog pola u Kručama.
Znam da sam izgorio kod nje, jer sam joj nudio sve: od braka do posla i stana u Sarajevu, vječne ljubavi i vjernosti, osim onog glavnog - maraka. (Ne mislim na poštanske.)
Ali, svejedno, prevariću mamurluk pričajući o tem Somboru, o Mostongi, hotel Slobodi, kafani Slon, abnormalnim pljeskavicama u Ugostiteljskoj školi, ribljem paprikašu...
Ali, hoćeš!
Snježa više ne radi, a meni se ne sjedi s Rifatom, pa već razmišljam o povratku.
Vraćam se kući, gdje me dočekuje " djeneral mrtve vojske", Zoran, Gocin muž, koji se vratio s višednevne dežure na albanskoj granici i sada se zevzeči sa njihovom kćerkom Jelenom, što tjera na suze, jer srednje ime moje kćerke, koju vjerovatno više nikad neću vidjeti je Helen, pa bih iz svoje kože iskočio, jer ne samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu čuti ni glas - zbog vremenske razlike mi valja čekati ponoć da telefoniram.
Ležim u svojoj sobi i jebem si mater što sam ikad napuštao Ameriku i pokušavam da skontam šta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da zaspim, našle, pored svih kokošjih, svinjskih i ostalih govana u dvorištu, interesantno na meni.
Nameće se samo jedan zaključak - lete na najveće govno.
* * *
Usput budi rečeno - ajvar je ispao super.
