Incest
Ja sam ga bio zaboravio, pa sam jedno vrijeme bio "na leru", a kokuz u Americi je valjda najstrašnija sudbina koja živa čovjeka može zadesiti. Bližio se prvi u mjesecu, crni dan plaćanja kirije, a ja sam u džepu imao trideset i devet dolara - nedostajalo mi je još samo dvjesto četrdeset i jedan dolar da ne postanem "homeless".
Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, pronadjem oglas da turski restoran traži kuhara. Plata bi bila sedam i po dolara po satu (cijeli dolar više nego na prethodnom poslu u Holiday Innu), a što je mnogo važnije, restoran je bio nekih pet minuta hoda od mog stana. (Bilo je hipten poslova, ali za njih mi je trebao auto, koji je za mene bilo mislena imenica.)
Odem na intervju, a ono se ispostavi da restoran treba tek da se otvori krajem mjeseca. Svejedno, prihvatim posao.
Vlasnici su bili Mehmet i Veli. Pomogao sam im pri finalnim radovima, ali, kako to uvijek biva, negdje nešto zapne, pa se otvaranje prolongiralo.
U medjuvremenu sam se sprijateljio s Velijem, pa mi on ponudi da stanujem kod njega, jer mu je cura otišla na studijsko putovanje u Brazil, pa ima praznu sobu.
Ispostavilo se da "turska kuhinja", ama nema baš nikakve veze s onim što se kod nas jede i pravi na Čaršiji. Možeš mislit' - nikad nisu ni čuli za pače!?
Veli i Mehmet su radili od jutra do sutra. Uzimali su samo pauzu izmedju jedan i pet sati popodne, izmedju ručka i večere, kad nije bilo nikakvog posla, pa sam ja ostao sam u radnji.
Tako mi jednog dana natrapa nekakav klošar tužnih očiju, koje su bile jedini razlog da od njega kupim značku u obliku američke zastave. Poturio mi je papir da je gluhonijem i da, k'o djoja, sav prihod ide u izmišljeni Savez gluhonijemih.
Kako mi je bilo dosadno, mahnem mu džezvom za kafu (baš kao da sam se mogao ispričati s njim), a on potvrdno klimne glavom.
Sjedi on i pije kafu: gricne kocku šećera, pa srkne, a pri tome cupka nogom u ritmu muzike: meni sine pred očima, pa mu pridjem s ledja i upitam ga, na čistom našem: "Pa, kako je u Americi?"
On se tržne, kao da ga je guja ujela.
Ispostavi se da je iz Sarajeva, da je iz Sutjeske, iz Koreje - sirotinjskog "sluma" preko puta Druge gimnazije.
Priča mi da u provinciji, po manjim mjestima, gdje su ljudi više merhametli i veći patrioti nego u gradu, može uzeti i po sto pedeset dolara na dan, ali je zato veća mogućnost da ga uhvate drotovi. To mu se jednom i desilo, pa je odvalio šest mjeseci.
Pozdravismo se i zaželjesmo sreću jedan drugom. On ode, a ja podignem tacnu s džezvom i fildžanom, a ispod - pedeset dolara!
Oči mi se ovlaže od sreće i tuge.
Medjutim, to nije bio jedini susret "s naše gore listom" tog dana.
Naime, tog dana sam imao nekakvo književno veče u jednoj knjižari, pa sam se upicanio: crne farmerke, crna kožna jakna, bijela košulja i kravata, a kako sam znatno smanjio piće od kada stanujem kod Velija, izgledao sam sasvim prihvatljivo.
Sad, prije te večeri, sjedim u Angelic Brewery, pijem tamni, irski "stout", sa svojim knjigama ispred sebe (ponio sam ih u nadi da će se u knjižari zateći neki direktor Penguine books i ponuditi mi ugovor za objavljivanje, a to je isto kao da se nadam da ću dobiti na lotu), motam cigarete na onoj kutiji-automatu, kad mi prilazi cura, dvadesetak joj je godina i sva fascinirana onom kutijom, kao da je to zadnje čudo nauke i tehnike, moli me da i njoj smotam jednu.
Onda primijeti knjige na stolu i pita me koji je to jezik.
"Srpskohrvatski", odgovorim i očekujem da će me blijedo pogledati, baš kao da sam joj rekao da je sanskrt, ali ona usklikne.
"Zaista? Moja baka je iz Hrvatske. A, o čemu su?"
"Ne znam. Nisam ih čitao - ja sam ih pisao", ne bez sujete, odgovorim.
Sad mi više ne vjeruje, pa okrenem korice sa svojom slikom. Tu sam desetak godina mladji, ali ipak prepoznatljiv.
Ona se zove Prudence Crnkovic i studira informatiku.
"Kako?"
"Crnkovic", ponavlja ona.
Kažem joj da je to djevojačko prezime i moje bake i smijemo se "kako je svijet mali", a ja sam sebi umislio kako u njenim crtama lica, tankom, prefinjenom nosu, pomalo ironičnom osmijehu, dugim prstima prepoznajem uspomenu na biće koje sam neizmjerno volio.
Žao joj što nema vremena da ide na to književno veče sa mnom, ali bi obavezno voljela da se opet vidimo; ostavlja mi broj telefona i kaže da je najbolje da je zovem poslije sedam sati uveče, jer je cijeli dan na fakultetu...
Narednih dana se lomim da je nazovem, ali neću da se zalijećem k'o bekan, pa puštam da poziv legne za sedam dana.
Svašta sam mogao očekivati, da će mi reći: "Dario? Koji Dario?", "Otkači mi se, budalo!", "Dobili ste pogrešan broj", "Žao mi je, ali stvarno nemam vremena", ali da će mi potvrdno odgovoriti za sastanak i pri tome dodati: "Imaš li šta protiv da dodje i moja mama?", to nisam ni u najcrnjem snu mogao sanjati.
"Pa, naravno, kako da ne", odgovaram i osjećam se kao da me je neko štosom puk'o.
Premišljam se ne bih li je izradio za sastanak - samo ću se bez veze uvaliti u trošak, ali se ipak odlučim da odem...
Kad imam šta vidjeti: najljepšu ženu što sam poodavno vidio. Četrdesetak joj godina, ali ima potpuno sijedu, kratku kosu, najplavlje oči, duge noge i stas kao u manekenke, topao stisak ruke i blistav osmijeh: "I am Mary. Pru's mother. Nice to meet you."
I meni je, kako da nije, pojma nemaš, koliko drago da smo se upoznali...
Poslije smrti muža, prije četiri godine, vratila je djevojačko prezime; radi kao turistički vodič - sada se baš priprema za turu po Jugu i iznenadjena je mojim poznavanjem Gradjanskog rata, podatkom da je general koji je organizovao Buffalo Soldiers, prvu crnačku jedinicu, bio iz Wisconsina...
Po Prudence je došao momak i otišli su u kino, a ja to nisam ni primijetio...
Na kraju večeri, koje je proteklo brzo kao da pucneš prstima, nudim se da joj pozovem taksi, a ona kaže da stanuje u blizini, da će radije prošetati.
Topla je ljetna noć i hodamo ruku pod ruku. Poziva me na kafu, ali ja odbijam, pravdajući se da sutra rano moram raditi a, u stvari, sasrao sam se od straha...
Ne znam. Možda sam te večeri ispao levat, možda sam mogao počiniti "incest", ali, svejedno, ne žalim, jer je ostalo jedno toplo, iskreno prijateljstvo, koje mi niko ne može oduzeti.
