Dario Daco Džamonja

"Sve je u tvojim rukama", kaže meni majka, a, pritom ne doda­je ono meni toliko važno "sine", pa opet, po hiljaditi put sanjam njeno ime, sisam sisu koju nikad nisam sisao, i molim onoga u kojeg ne vjerujem da da... Mama, kažem tad životu, a ne njoj: sve mi izgleda da je moje bilo samo da se rodim - a ostalo je preostalo u nekom vrhovnom biću "čiji su putevi tajanstveni"...

Meni nisu! Taj surovi vladalac smrti i života igra šešbeša sa mnom.

Najgluplje igre koju znam, ali svejedno, ja prihvatam pravila, bacam kockice i "ubijam" jek-du: najgore nešto što se može baciti, nešto što ne znači ništa, što svako, slijedećim bacanjem može pobi­jediti... idem dalje, mama: opet bacam gubitnički jek-du i sve se nadam da će preplivati kroz poplavu užasa nešto lijepo i nešto nes­retno kao što sam i jesam...

"Sve je u tvojim rukama", odzvanja mi kroz glavu i, pošto mi je pun kurac bacanja jek-du, samo gledam kroz prozor, a visina me mami: baci, baci, baci... Boba, samo boba fali da povjerujem toj prokletnici. Sam pogled na nju (prelijepa je) i znam da joj je ime Smrt, ponovo uzima pod svoje skute Život - kakav takav, jebaji ga.

Idem tamo gdje ne bih trebao ići, srećem čovjeka kojeg ne bih tre­bao sretati: prošlu, samo prošlu, noć je "jebao i mrtvu i majku i oca"...

Digao sam se od stola - nisam svog jarana, Kikana, ostavio na bilo kojem cjedilu - nego sam rekao, u tom smislu da sam ja i prestar i preslab i prebolestan da se bijem, ali da ću se uvijek biti...

Sreli smo se jutros:

"Joj, jesam jučer bio pijan..."

"Ama, jebo to."

"Jesam li ja tebe, Daco, uvrijedio?"

"Nisi, Sara, samo si mi rekao da sam šupak."

"Ne bih ja to nikad za tebe izgovorio..."

"Sara, rekao si, ali se to ne pika."

"Izvini."

Sara ide iz kafane, šta li mu je u duši, ja to ne mogu znati, i kaže:

"Neću ti nikad zaboraviti ono cvijeće što si ostavljao pred vratima."

Vratim se ja malo, tridesetak godina unazad: Alma je ljepotica - ja sam pijanac i budala. (Imam ja, kakav-takav, status pisca i no­vinara, ali, pošteno: da sam pijanac i budala uvijek prevagne.) Svi mi zamjeraju kako pišem o nekakvim svojim seksualnim poduhva­tima...

Eto, neka svi znaju: Almu nikad nisam ni poljubio, ni dodirnuo... samo što sam radio bilo je buljiti u njen prozor, čekati da se opet pojavi...

Nakon sto godina svega, Alma je ostala isto lijepa (lažem, pro-ljepšale su je godine), ja sam i dalje beskrajno i beznadežno zaljubljen u nju i toliko sretan da nikad nije prihvatila moj poziv, jer ja uvijek bacam jek-du.