Dario Daco Džamonja

Jedan je bio "diler" moje djevojke S. To biće, stvorenje (čo­vjekom ga ni pod kojim uslovima ne mogu nazvati) bi, svojom ružnoćom, kod Hijerinomusa Boša našlo zaštitu, jer taj slikar, i pored svog nepreglednog talenta da slika sve opačine svijeta, tako nešto ne bi mogao izmaštati: lice na kojem se odražavao svaki porok - od pokvarenosti, lakomosti, sladostrašća, sadizma, kuka­vičluka, ljigavog poltronstva do nemjerljivog idiotizma i gluposti.

Bog kao da je čuo moje molitve, pa sam jedan dan pročitao da su mu leš našli kod Ćumurije; da li se radilo o obračunu među "dilerima", nesretnom slučaju ili je jednostavno bio "prefiksan", nije bilo važno, a ne vjerujem da je policija ikad izvršila autopsiju - bili su sretni da je taj gnojni, smradni čir nestao sa lica zemlje.

Jedini kontakt koji sam ikad imao s njim desio se u tramvaju. Unio mi se u lice, da li pijan ili drogiran, razvukao tanke usne koje su otkrivale žute krnjave zube (trebao je to, valjda, biti osmijeh) i zapahnuo me smradom Koševskog potoka: "Ti si taj mangup iz šaše. E, pa da ti kažem, mangupe: S. sam jebavao kad sam htjeo. Mogu je i sad jebati kad hoću. Mogu je namjestiti kome god hoću, a ti se, mangupe, vodaj za ručicu s njom."

Stajali smo kod izlaznih vrata tramvaja i kad su se, kod Higijenskog zavoda, otvorila, uhvatio sam se za šipke i s obje noge ga grunuo u leđa, tako da je licem zaribao po asfaltu.

Nećete mi vjerovati, ali ja sam bio jedina prisutna osoba na nje­govoj sahrani, ako ne računam dvojicu "nezainteresovanih" moma­ka, agenata Amira Latića, tada glavnog inspektora za borbu protiv narkotika, koji su došli da "snime" potencijalne posjetitelje, to jest, bivše mušterije onog smrada. Nisu me oni brinuli, jer je Amir davno digao ruke od mene, shvativši da za mene nema ništa bolje od vrućih ćevapa, hladne pive i mladog luka ili lukmire.

Došao sam da sladostrasno slušam lopate zemlje kako bubnje po mrtvačkom sanduku i stajao sam tu sve dok raka nije bila ispunje­na i grobari je utabali lopatama.

Prošle su godine i godine od toga, moj košmar je nestao, a život mi je postao koliko-toliko normalan - ako se normalnim može na­zvati svakodnevno ispijanje litre "žestine".

Imao sam vremena napretek, a malo para da ga skratim.

Zato sam posjedovao neko "šesto čulo" ili sam naprosto osjećao R.P.N. - pa bih svratio u njegovu kancelariju u Svjetlosti; popili bismo kafu, a on bi, kao što sam i očekivao, rekao: "Hajmo negdje popiti limunadu, ali pravu, a ne ova gazirana sranja."

Zimi bismo otišli u hotel Evropu, R.P.N. bi naručio dvije limu­nade, a ja bih prekinuo narudžbu i rekao: "Meni votku Stoličnaju, s kriškom limuna i ledom posebno."

On bi se, k'o biva, zabezeknuo (baš kao da ovaj ritual nismo ponovili već stotinu puta):

"A, imate Stoličnaju? Dajte i meni isto."

"Nećete limunadu?"

"Ma, kakvu limunadu", R. bi odmahnuo svojini kratkim prstima.

Ljeti bismo prošetali do predivne bašte hotela Beograd i opet bi se ponavljala slična farsa: On bi naručio limunade, a ja bih svoju narudžbu promijenio u hladno nikšićko pivo, a R. me je slijedio.

Jednom nam je za sto prišao mladić, a mene kao da je hladan vjetar zapuhnuo, mada je bilo preko trideset u hladu: izgledao je kao reinkarnacija onog dilera, kojeg sam davno sahranio i izbacio iz svojih misli.

Nije bio "tipičan" kepec: kratkonog, velike glave, ali Bog kao da se našalio (surovo) s njegovim crtama lica: nos mu je bio spljošten i ispuštao je šištave zvuke pri disanju, jedan očni kapak mu je dopo­la pokrivao oko, zubi su rasli ukrivo, a kad mi je pružio ruku, imao sam osjećaj da sam dotako hladnu, mrtvu ljigavu ribu.

R. ga je predstavio: "Ovo je momak iz sela radovana karadžića, studira svjetsku književnost i piše poeziju i - mogu ti reći - da će biti nešto od njega."

Risto je naručio Coca-colu, a R. se obrecnuo: "Nemoj mi tih pederskih pića. Jesi li junačina ili nisi? Popi nešto ko čo'ek."

Poslije tri-četiri pive, Ristu je uhvatilo naglo samopouzdanje, pa je iz džepa izvadio presavijen komad papira, isječak iz Književne reči; koji se skoro raspadao po prelomima i teatralno počeo da čita: "Vučica me ljutim mlijekom othranila, Bog mi mjesto zubi dao noževe..."

R. je prekinuo tu nebulozu, a Risto je pažljivo presavio parče i mogu ga zamisliti kako će sutra, na fakultetu drugim, još gorim papcima pričati pred zadivljenim i zabalavljenin, poluotvorenim ustima, kako se jučer napio sa R., da mu je ovaj obećao da će mu štampati knjigu...

Poslije nekoliko dana desilo se najgore što me u životu moglo zadesiti: nazvao me je Rajko i molio me da Ristu primim na stan, dok ne primi stipendiju i nađe si mjesto u Studentskom domu...

Šta ću? Pristao sam. R. je rekao da će on plaćati njegove troškove, a ono se uselilo kod mene i odmah se počelo ponašati, baš kao da se rodio tu; ne samo to, njegovi seljački maniri su mu dopuštali da bez pitanja privuče stolicu, bilo da sam bio sam, s rajom ili u društvu djevojke...

Nije zatvarao usta, a sve da je bio Ciceron, dosadio bi i bogu i ljudima, a ne, poluidiot iz čijih se rečenica mogla razabrati tek pokoja riječ. Kad je "Mara prevršila mjeru", moj jaran Mosto mu je rekao: "Šibaj." On je zbunjeno treptao onim zdravim okom, a Mosto je ponovio: "Tutanj! Magla! Ne razumiješ?" On se nije micao, a Mosto je ustao, podigao ga zajedno sa stolicom i stavio ispred Parkuše, na trotoar...

Svaku noć je dolazo pijan, bazdio na najjeftinije vino, recitovao mi i čitao svoje "pjesme" i ja sam uskoro počeo da ga se bojim: čim bih čuo ključ u vratima, gasio bih svjetlo i pravio se da spavam; on bi malo tumarao po kući, pričao nešto sam sa sobom i povraćao (obavezno u lavabo, a nikad u WC solju).

Sva "sreća", otišao sam u bolnicu i, mada mi je falila karta u par s jokerom da se "ohandam", osjećao sam se kao u najboljem sana­toriju u Švicarskoj... Lebdeći između jave i sna, jedan dan sam ugledao njegovo lice kako se naginje prema meni i nudi mi jabuku: čini mi se da sam kriknuo od užasa, jer mi je pred oči izašla slika iz jedne slikovnice na kojoj vještica nudi Snježani otrovanu jabuku...

Razlog njegovog dolaska je bio da me pita da li bi moju adresu mogao prijaviti kao stalno mjesto stanovanja. U životu sam svašta doživio od papaka, ali ovo je, stvarno, bilo previše.

Ustao sam iz kreveta, povukao sam ga za rukav i odvukao do telefonske govornice u bolnici; zvao sam svog komšiju Pašu, koji je imao ključeve od mog stana:

"Paša, sad će doći onaj šupak što stanuje kod mene. Neka ponese svoje stvari i vrati ti ključeve."

"A, šta ako neće?"

"Ubij ga! Baci ga kroz prozor, baš me briga..."

U životu sam milion ljudi poslao u "neku stvar", ali je ovaj put bilo najslađe: "Da te moje oči više nisu vidjele."

I pored straha koji ga je obuzeo, promucao je: "Viđećeš ti, već, za ovo!"



* * *

Zimu pred rat, učinio sam jedan "akt milosrđa", to jest spavao sam s curom koju nitko nije bendao ni za suhu šljivu, a bila je duša od čovjeka. Ispostavilo se kasnije da je to bila njegova zemljakinja.

Vraćajući se jednom s Likovne akademije, naletio sam na "svog" kepeca, a on mi je začuđujuće hrabro prišao i rekao: "Naučiću ja tebe, balijo, da se ne petljaš sa Srpkinjama." (Njegov primitivni mozak je povezao "Džamonja s džamija".)

I baš kad sam mislio da ga hraknem, nečije snažne ruke su me obuhvatile odozada i on se zaskočio i mlatnuo me glavom...

Pao sam na zemlju i oni su počeli da me sistematski gazaju: to su vidjela moja raja kroz izlog kafane, a oni su se dali u bijeg...

Ne sjećam se više koliko sam tada zuba zijanio, ali nekoliko godina kasnije, u Americi, zubar mi je rekao da su mi korijeni poljuljani i da bi bilo najbolje da povadim sve preostale zube i napravim kompletnu protezu.

Više ne patim od zubobolje, zahvaljujući jednom kepecu iz neke prdimahovine, poznate po tome što se u njoj rodio radovan karadžić.