Kratki i bezbolni život Mire Tokara
Poslije svega što smo preživjeli i prošli zajedno, možda i nije lijepo ovo što ću reći o Miri Tokaru, on se očigledno smatrao zacijelo izvanredno pametnim čovjekom, kao uopšte svi tupi i ograničeni ljudi.
Disciplina i red tjerali su ga do najsitničavijeg pedantizma, a to se najbolje vidjelo u vojsci (za koju je tvrdio - ja sam mu vjerovao - da je bio najsretniji period njegovog života), gdje nije morao zamarati svoje moždane vijuge razmišljanjem, nego samo izvršavati povjerene mu zadatke i poslove, na kojima bi, zbog njihove besmislenosti, mnogi iole maštovitiji ljudi dobili slom živaca.
Pisao mi je: "Danas me je kapetan Mitrović pohvalio pred cijelom četom jer sam očistio dvorište tako da nijedan list nije ostao. Postavio sam rekord u rastavljanju i sastavljanju puške. Hrana je dobra. Raja su dobra. Daco, ne znaš šta si propustio kad si se oslobodio služenja vojnog roka u JNA. Puno te pozdravlja tvoj prijatelj, Miro."
Ni traga emocije niti humora kojim su prožete obično sve vojničke priče.
Zbog svoje revnosne službe, često je dobijao vanredna odsustva na koja je nevoljko odlazio, a jedan njegov jaran s kojim je služio ispričao mi je kako je tog dana, dana kada su se trebali skinuti, na njegovo oduševljeno: "Gotovo je!", Miro upitao: "Šta? Šta je gotovo?" "Čovječe božji - idemo sutra kući!"
Ne prestajući da glanca čizme, Miro mu je odvratio: "Zar već?"
Iza Mire su ostale stotine onih besmislenih Ajfelovih toranja napravljenih od drvaca šibica, kutije za igle i konce, od razglednica, kojima je naprosto zatrpao majčinu sobu i tabakere od celofana i svilenog konca, koje je slao svim prijateljima. No, da počnem iz početka...
Rodio se i stanovao s majkom, Anom, u jednom sobičku u Jezero ulici, bez kupatila, ćenife i tekuće vode, ali to ništa nije odudaralo od ostalog komšiluka, jer i ja sam stanovao u dvosobnom stanu koji su dijelile tri obitelji, a koji je imao samo jedan čučavac, pa je teško bilo doći na red, tako da sam svoje fiziološke potrebe radije vršio u obližnjem parkiću - a i veći merak je bio obrisati se listom bokvice, nego komadom novina pribijenim na zarđali ekser.
Oca nije zapamtio (kao ni niko u komšiluku), a njegova majka je radila dva posla i još po kućama (a, pričalo se i ostalo) da bi prehranila, obukla, školovala Miru. Na neizbježna, otrovna pitanja komšinica šta joj je s mužem?, odgovarala je da joj je muž, Ivo, emigrirao, prvo u Italiju, pa u Ameriku, da joj se nedavno javio i da jedva čeka da ih povede u Ameriku. Niko joj nije vjerovao ni riječi.
(Ispostavilo se da je bar jedan dio njene priče bio istinit kada joj je na vrata banuo čovjek i u strogoj konspiraciji joj rekao kako ga šalje Ivo, kako trenutno ima finansijskih problema, ali da sigurno dolazi po njih... Jadna Ana je prikupila nešto malo ušteđevine, prodala sav svoj nakit - koji se sastojao od sumnjivog zlatnog prstena i srebrnog lančića s krstom... Šupak je bio ražalovani radnik UDB-e, koji je imao pristupe u dosjee emigranata, pa je obilazio grad i na najbezdušniji način kamčio pare od nesretnih porodica, prodajući im lažnu, jedinu nadu koju su imali.)
Čudna stvar (koja će odrediti Mirin život - i smrt) desila se kad je Miro bio pet-šest godina star. Dobio je temperaturu, a majka ga je liječila uobičajenim metodom: vruć čaj, hrpa jorgana, oblozi od jabukovog sirćeta... Međutim, temperatura nije danima spadala - rasla je i rasla, a kad je Miro već počeo buncati, pozvala je doktora.
Pregledao je Miru, a onda se bijesno obrecnuo na nju: "Ženska glavo, zašto me nisi ranije zvala?!"
"Nije bilo potrebe."
"Pička ti materina seljačka, sin ti ima upalu srednjeg uha. To je nešto najbolnije što se može zamisliti, a ona meni "nije bilo potrebe". Morao je vrištati od bolova."
Ana je bila zbunjena i sva u suzama samo odmahivala glavom. Doktor je Miru odvezao u bolnicu, a njoj rekao: "Ako preživi - ima Bogu da zahvališ, a ako ne - ja ću se lično pobrinuti da te smjestim u zatvor."
Miro je preživio, a nakon pomnijih istraga se ustanovilo da Miro uopšte ne posjeduje taj centar, ili kako li se već zove, za bol. Ta neosobina će mu u svim budućim tučama donijeti slavu i bezbroj ožiljaka. U prvo vrijeme je bio meta svih kabadahija, ali kad su uvidjeli da se s njim besmisleno tući, da se nikad ne predaje, čak i oni najgori katili su digli ruke od njega i govorili: "Njemu samo sikira može dohakati."
* * *
Prije odlaska u vojsku, Miro je završio tokarski zanat, a drebang mu je postao kao ljubavnica koju je milovao i pazio, vodio ljubav s njom.
Pored svakodnevnog posla (nepotrebno je reći da je uvijek prebacivao normu) nalazio je vremena da za raju i komšiluk od otpadaka pravi razne zajebancije: pepeljare, zvekire za vrata, avane, ali pravi "hit" su mu bili noževi koje je pravio od najboljeg čelika - amortizera za kola.
Svako u raji je imao jedan takav. Koristili smo ih na našim čestim izletima, a i brijali prvo paperje brada s njima. Kasnije su čamili u tami ladica, sve dok ih naše žene nisu pobacale u smeće, ne shvatajući da oni nisu samo noževi, nego nešto nenadoknadivo i nikad više preživljeno i da ih nikakav solingen ne može zamijeniti.
Ali, jebaj i ga...
* * *
Kad sam se vratio iz Amerike, saznao sam da Mire više nema.
Sreo sam našeg zajedničkog jarana, Mišu Doktora, i on mi je ispričao priču koju ja sad pričam vama: "Lani, za prvi januar smo otišli na Skakavac. Znaš onaj dom gdje smo išli i ranije. Miro je bio sa ženom, Jasnom... Nisi ni znao da se oženio? Elem, neise. Jelo se, pilo se, prosulo se... Znaš već sam... A, onda, u neko doba noći, Jasna se presamitila, uhvatila za stomak i počela jaukati... Normalno, prvo smo pomislili da je prepila, ali kad je počela vrištati od bolova, bilo mi je jasno, da to može biti samo slijepo crijevo... Napravili smo provizorna nosila, po mrakuši je ponijeli do najbližeg mjesta odakle možemo nazvati hitnu... U toj cijeloj frci smo potpuno zaboravili na Miru... Sutradan, kad smo se vratili po naše stvari, našli smo Miru prerezanih vena. Pored njega je bio onaj nož što nam je svima napravio, sjećaš se?"
Zbog svoje revnosne službe, često je dobijao vanredna odsustva na koja je nevoljko odlazio, a jedan njegov jaran s kojim je služio ispričao mi je kako je tog dana, dana kada su se trebali skinuti, na njegovo oduševljeno: "Gotovo je!", Miro upitao: "Šta? Šta je gotovo?" "Čovječe božji - idemo sutra kući!"
Ne prestajući da glanca čizme, Miro mu je odvratio: "Zar već?"
Iza Mire su ostale stotine onih besmislenih Ajfelovih toranja napravljenih od drvaca šibica, kutije za igle i konce, od razglednica, kojima je naprosto zatrpao majčinu sobu i tabakere od celofana i svilenog konca, koje je slao svim prijateljima. No, da počnem iz početka...
Rodio se i stanovao s majkom, Anom, u jednom sobičku u Jezero ulici, bez kupatila, ćenife i tekuće vode, ali to ništa nije odudaralo od ostalog komšiluka, jer i ja sam stanovao u dvosobnom stanu koji su dijelile tri obitelji, a koji je imao samo jedan čučavac, pa je teško bilo doći na red, tako da sam svoje fiziološke potrebe radije vršio u obližnjem parkiću - a i veći merak je bio obrisati se listom bokvice, nego komadom novina pribijenim na zarđali ekser.
Oca nije zapamtio (kao ni niko u komšiluku), a njegova majka je radila dva posla i još po kućama (a, pričalo se i ostalo) da bi prehranila, obukla, školovala Miru. Na neizbježna, otrovna pitanja komšinica šta joj je s mužem?, odgovarala je da joj je muž, Ivo, emigrirao, prvo u Italiju, pa u Ameriku, da joj se nedavno javio i da jedva čeka da ih povede u Ameriku. Niko joj nije vjerovao ni riječi.
(Ispostavilo se da je bar jedan dio njene priče bio istinit kada joj je na vrata banuo čovjek i u strogoj konspiraciji joj rekao kako ga šalje Ivo, kako trenutno ima finansijskih problema, ali da sigurno dolazi po njih... Jadna Ana je prikupila nešto malo ušteđevine, prodala sav svoj nakit - koji se sastojao od sumnjivog zlatnog prstena i srebrnog lančića s krstom... Šupak je bio ražalovani radnik UDB-e, koji je imao pristupe u dosjee emigranata, pa je obilazio grad i na najbezdušniji način kamčio pare od nesretnih porodica, prodajući im lažnu, jedinu nadu koju su imali.)
Čudna stvar (koja će odrediti Mirin život - i smrt) desila se kad je Miro bio pet-šest godina star. Dobio je temperaturu, a majka ga je liječila uobičajenim metodom: vruć čaj, hrpa jorgana, oblozi od jabukovog sirćeta... Međutim, temperatura nije danima spadala - rasla je i rasla, a kad je Miro već počeo buncati, pozvala je doktora.
Pregledao je Miru, a onda se bijesno obrecnuo na nju: "Ženska glavo, zašto me nisi ranije zvala?!"
"Nije bilo potrebe."
"Pička ti materina seljačka, sin ti ima upalu srednjeg uha. To je nešto najbolnije što se može zamisliti, a ona meni "nije bilo potrebe". Morao je vrištati od bolova."
Ana je bila zbunjena i sva u suzama samo odmahivala glavom. Doktor je Miru odvezao u bolnicu, a njoj rekao: "Ako preživi - ima Bogu da zahvališ, a ako ne - ja ću se lično pobrinuti da te smjestim u zatvor."
Miro je preživio, a nakon pomnijih istraga se ustanovilo da Miro uopšte ne posjeduje taj centar, ili kako li se već zove, za bol. Ta neosobina će mu u svim budućim tučama donijeti slavu i bezbroj ožiljaka. U prvo vrijeme je bio meta svih kabadahija, ali kad su uvidjeli da se s njim besmisleno tući, da se nikad ne predaje, čak i oni najgori katili su digli ruke od njega i govorili: "Njemu samo sikira može dohakati."
* * *
Prije odlaska u vojsku, Miro je završio tokarski zanat, a drebang mu je postao kao ljubavnica koju je milovao i pazio, vodio ljubav s njom.
Pored svakodnevnog posla (nepotrebno je reći da je uvijek prebacivao normu) nalazio je vremena da za raju i komšiluk od otpadaka pravi razne zajebancije: pepeljare, zvekire za vrata, avane, ali pravi "hit" su mu bili noževi koje je pravio od najboljeg čelika - amortizera za kola.
Svako u raji je imao jedan takav. Koristili smo ih na našim čestim izletima, a i brijali prvo paperje brada s njima. Kasnije su čamili u tami ladica, sve dok ih naše žene nisu pobacale u smeće, ne shvatajući da oni nisu samo noževi, nego nešto nenadoknadivo i nikad više preživljeno i da ih nikakav solingen ne može zamijeniti.
Ali, jebaj i ga...
* * *
Kad sam se vratio iz Amerike, saznao sam da Mire više nema.
Sreo sam našeg zajedničkog jarana, Mišu Doktora, i on mi je ispričao priču koju ja sad pričam vama: "Lani, za prvi januar smo otišli na Skakavac. Znaš onaj dom gdje smo išli i ranije. Miro je bio sa ženom, Jasnom... Nisi ni znao da se oženio? Elem, neise. Jelo se, pilo se, prosulo se... Znaš već sam... A, onda, u neko doba noći, Jasna se presamitila, uhvatila za stomak i počela jaukati... Normalno, prvo smo pomislili da je prepila, ali kad je počela vrištati od bolova, bilo mi je jasno, da to može biti samo slijepo crijevo... Napravili smo provizorna nosila, po mrakuši je ponijeli do najbližeg mjesta odakle možemo nazvati hitnu... U toj cijeloj frci smo potpuno zaboravili na Miru... Sutradan, kad smo se vratili po naše stvari, našli smo Miru prerezanih vena. Pored njega je bio onaj nož što nam je svima napravio, sjećaš se?"
Tresao sam glavom u neshvatanju:
"Ali, kako, zašto?"
"Nije mogao podnijeti bol..."
Prekinuo sam ga:
"Nemoj me zajebavati Doktore, i sam znaš..."
"Znam, znam: nije mogao podnijeti njenu bol."
"Šta je bilo s Jasnom?"
"Umrla je."
"A, Mirina majka, Ana?"
"Ona je umrla prije."
* * *
Ispričao sam onako kako sam čuo. Nema nikog da provjerim. Nema više nikog.
