Kratki podstanar (II)
Zgrada je blistala kao novogodišnja jelka: sva svjetla u stanovima su bila upaljena, a svjetlost iz otvorenih vrata se prosipala po stepeništu. Dok sam se penjao, pratio me je muk. Tek kad bih se popeo na sprat više, začulo bi se prigušeno kokodakanje.
U stanu su me čekala dva policajca. Osjetio sam smrad gareži.
Prvo što sam pomislio bilo je: "Mora da je onaj napravio neko sranje."
Ni slutio nisam kakvo.
Mladi policajac, s kojim sam često pio kafu kod Tičara, preko puta Policijske stanice, pokušao je svom zdravom, rumenom, seljačkom licu dati izgled prekaljenog veterana, a kad sam ga oslovio imenom, lice mu je još više buknulo, pa je, sasvim nepotrebno, popravio remen s pištoljem, lisicama i baterijskom lampom. Drugi me nije ni pogledao. Sjedio je u hodniku i prelistavao Playboy. Na jeziku mi se formiralo pitanje: "Šta se ovdje dešava?"
Nisam ga uspio izgovoriti, jer me je onaj na vratima, nakašljavši se, preduhitrio:
"Vi ste Dario Džamonja?"
"Ja sam."
Zapisao je to u blok. "Ovdje stanujete?" Potvrdio sam. "Adresa?"
Onaj drugi je spustio Playboy i zaustio da nešto kaže, ali je samo odmahnuo rukom i zijevnuo iz dubine svojih pluća, digao se sa stolice i ušao u sobu očito tražeći nešto čime bi ubio vrijeme, a kad nije ništa našao, opet se vratio Playboyu. U medjuvremenu sam nas tavio odgovarati na stupidna pitanja: "Kranjčevića 9/IV, Sarajevo."
Kao da se malo zbunio, pa me je ljudskim glasom pitao: "Piše li se Kranjčevića ili Kranjčevićeva?"
Za trenutak sam se osjetio kako sam žrtva Skrivene kamere, ali mi je onaj vonj gareži draškao nosnice i, onako, s vrata, pokušao sam otkriti tragove požara.
Tek kad sam pokazao ličnu kartu, bilo mi je dozvoljeno da udjem u svoju kuću. Uhvatio sam policajca u raskoraku, pa sam uspio upitati:
"U čemu je stvar?"
"Polako, polako... Doći ćemo i do toga. Kad ste izašli iz kuće?"
"Oko šest!"
"Kad ste se vratili?"
"Sad!", skoro sam se proderao i prvi put nakon mjesec dana osjetio da bi mi dobro došlo piće. Duplo.
"Šta ste radili u medjuvremenu?"
"Šalabajzao sam po gradu."
"Jeste li negdje svraćali?"
"Kod Solde. Sjedio sam od sedam do sada. Ima stotinu svjedoka koji će to potvrditi. Popio sam nanu, kamilicu i šipurak..."
Onaj drugi policajac je izgubio živce: "Daj, ne zajebaji više čovjeka. Završi to, pa da idemo."
Onaj prvi se povukao, zauzeo stav uvrijedjene seoske mlade, a drugi je (hvala Bogu!) uzeo stvar u svoje ruke:
"Gospodine, u vašem stanu se dogodila nesreća. Jeste li dugo poznavali Murisa Hasanovića?"
"Koga?!"
"Čovjeka koji je pronadjen u vašoj kadi. Očito je da se kupao i da je grijalica s veš-mašine upala u vodu i..."
"I? Šta je bilo?"
"Nimalo prijatan prizor. Je li vam bio prijatelj?"
Odmahnuo sam glavom: "Tek danas, popodne sam ga upoznao. Preporučio mi ga je zajednički prijatelj iz Tuzle, Idriz. Planirao je ostati nakratko. Dok ne dobije stan u Sarajevu. Nemam Idrizov broj telefona. Ustvari, imam, ali ga ne znam na pamet. Tu negdje imam njegovu vizit-kartu..."
"Prepisaću je. Možda bi bilo bolje da mu vi prvi javite. Možete slobodno ući u kupatilo, tijelo je već odneseno."
Kada je bila crna kao da je neko u njoj ložio vatru. Na veš-mašini je bila pažljivo složena odjeća. Povrh nje - mobitel. Pored kade su stajale kaubojske čizme s visokom petom.
"Ovo su njegove stvari? Morate potpisati zapisnik. Ne trebate ništa brinuti. Kad se nesreća dogodila, iskočio je glavni osigurač u zgradi. Prolazeći pored vaših vrata komšije su osjetile smrad paljevine, a kako niko nije odgovarao na lupanje, a vrata su bila zaključana, provalili su unutra... Onda smo mi došli. Vjerovatno ćemo vas još trebati, ali ništa ne brinite. Imate li nekoga da noćas prespavate. Znate, nije baš prijatno..."
"Nemam nikoga. Biću u redu, hvala vam."
On je dodirnuo šapku na pozdrav i krenuo niz stepenice. U glavi drugog policajca se motalo još bezbroj pitanja. Barem smo u nečem bili isti. Dok su silazili niz stepenice, vrata su se zatvarala i stubište je tonulo u mrak i razočarenje što i mene ne vode s lisicama na rukama. Kakva bi to tek priča bila!
Televizoru je riknula katodna cijev, a i bojler je ciknuo.
Pomislio sam kako sam zaboravio predati onih tristo maraka, a onda sam pored pisaće mašine u pepeljari primijetio samo jedan dopola ispušen opušak. U mašinu je bio uvučen papir na kojem je tudjim "rukopisom" pisalo:
NEMAM HRABROSTI DA PRIZNAM DA ME JE STRAH.
Opipao sam džepove i vidio da sam ostao bez cigareta. Pažljivo sam ispravio onaj opušak i zapalio ga.
Šta biste vi uradili na mom mjestu? (KRAJ)
