Dario Daco Džamonja

Ljupe je okrenuo frajera na korner liniji, centrirao, a ja sam tamo negdje oko "sedmerca" prihvatio loptu na prsa (ni Mujo Hasanagić se ne bi postidio kako sam to izveo), spustio je na zemlju, izveo "lažnjaka" desnom, a onda je petom vratio na lijevu; Kike je bio pošao klizećim s obje noge, ali sam mu je proturio "kroz pišalo" i zavalio jedan od najboljih golova u svojoj "karijeri".

Ali, nisam imao vremena da slavim: Kike se ustremio poput zlog, zrikavog kopca na mene: "Bio je 'enac'."

Samo sam odmahnuo rukom.

"Mater ti jebem, priznaj da je bio 'enac'!", sav je pjenio.

"Ma, daj, pusti tu zajebanciju, Kike."

Sad me je već s obje šake gurao u prsa i ponavljao: "Mater ti jebem pedersku, bio je 'enac'..."

Najednom je svima utakmica prestala biti interesantna, nego su nijemo, čak se malo izmaknuvši, gledali kako ću se izvući iz govana.

Kike je bio neuporedivo bolji od mene u lopti; ja sam bio za jedno pola glave viši, ali on je bio itekako širi, stabilan na onim svojim krivim nogama i dok mu je iz usta prskala pljuvačka, razmišljao sam šta mi je raditi. Jedina šansa mi je bila uhvatiti ga na foru i opaliti glavom, ali ako fulim - onda sam "bogin".

Spustio sam glavu i zamahnuo, ali se Kike izmakao, uletio mi u koštac i podijelio mi jednu od kvalitetnijih marisana u mom životu.

Bila su to još ona "viteška" vremena kad se protivnik nije gazao nogama dok je bio na zemlji, ali svejedno mi je sutradan glava bila kao da su me izujedale pčele.

Otoci su spali za par dana, ali je taj osjećaj nemoći i poniženja da me Kike može izmarisati kad hoće i kako hoće ostao i pratio me još dugi niz godina.

Nije mi više nikad prijetio, niti me provocirao, ali čak i mnogo godina kasnije, kad bih sjedio s prvim curama u Park kafani, osje­tio bih njegov podrugljivi, zrikavi pogled negdje u predjelu između lopatica, plaćao, dizao se od stola i bježao.

Isto je bilo i kad bismo se sreli na ulici. Ugledavši ga kako ide u mom pravcu, pravio sam se da sam nešto zaboravio, vraćao se nazad ili prelazio na drugu stranu ulice i bolno osjećao Kiketov prezrivi pogled kako me prati.

Dugo se nismo sretali (valjda zato što sam se ja preselio u drugi kvart), ali čak i kad bih samo prolazio pored FIS-a, bojao sam se da iza ćoška ne naletim na njega...



* * *

Prvi "susret treće vrste" desio se u ratu. Bio sam u klubu Sarajevo, kod Omče, na kafi, i on mi je rekao da me je tražio moj prijatelj (inače fora u Vojnoj policiji) i da mi je poručio da navratim do njega. To je značilo samo dvije stvari: ili da ima cigara ili pića za mene. (Ili treća, najbolja: da ima i pića i cigara.)

Razmetljivo sam žmario jednu na drugu čekajući dva sata. Prijavio sam se na portirnici, pokazao ličnu kartu, rekao da imam zakazano, a mladi policajac mi je rekao da je moj prijatelj na nekakvom sastanku i da ne zna koliko će to potrajati, pa me je ponudio kafom. Popio sam jednu, pa drugu, pa treću i jebo sebi znanje što sam sve one cigare što sam ih imao kod Omče onako suludo olako i brzo ispušio.

Policajac je primijetio da sam se uzjebao, pa da bi mi izašao u susret, ponudio: "Dok čekaš, hoćeš li da se malo 'zabaviš'?"

Pojma nisam imao o čemu govori dok me je vodio u jednu pokrajnju prostoriju i objašnjavao: "Maznuli smo 'četnika' kako daje signale..."

Ušli smo u sobu bez prozora, samo s jednom golom sijalicom na stropu, a na podu je, u čudnom položaju, sjedio neko. Trebalo mi je par sekundi dok mi se oči nisu, poslije sjajnog julskog sunca, privikle na polumrak... Čovjek na podu je bio Kike, a razlog zašto je onako sjedio na golom podu bio je zato što su mu obje ruke lisi­cama bile vezane za radijator.

"Kike!", uskliknuo sam nemalo iznenađen, a on je podigao glavu, prostrijelio meni tako poznatim pogledom, zaustio da kaže nešto, ali se predomislio i samo nastavio da zuri u mene.

Rekao sam policajcu: "Ma, daj, kakav četnik! Ovo je Kike, znam ga sto godina."

Policajac je samo slegnuo ramenima: "Kako hoćeš. Tvoja stvar." Zamolio sam ga da odveže Kiketa, ali on je rekao: "Nema teorije."

Na kraju sam ga izmolio da mu odveže bar jednu ruku i da nam donese dvije kafe. Nevoljko je pristao na to i uskoro sam sjedio pored Kiketa na podu. U potpunoj tišini smo srkali kafu.

Ja sam buljio u zid (jer nije bilo ništa drugo u šta bi se gledalo i izbjegavao svrnuti pogled na Kiketa), a na sebi sam, kao i cijelog života, osjećao njegov pogled... Kratko je to trajalo, jer je policajac došao, rekao mi da je sastanak završen, da mogu do svog jarana, a onda opet svezao lisicama i drugu Kiketovu ruku...

Ispala je, hvala Bogu, ona treća, najbolja varijanta: moj jaran je imao i pića i cigara, pa mi nije ni palo na pamet da ga pitam za Kiketa.

Prošao je i rat, i moje godine jebade po Americi i sasvim je nor­malno da sam na Kiketa potpuno zaboravio...

...sve do jedne noći kad sam zaglavio u nekom bircuzu što radi svu noć i ima dobru muziku. Sjedio sam za šankom, tupo gledao u svoj odraz u ogledalu i nisam ništa mislio.

Tad sam iza leđa čuo poznat glas i poznate riječi, koje su me vratile tridesetak godina unazad: "Mater ti jebem, otkud ti?"

Susreo sam se s Kiketovim, nimalo promijenjenim, pogledom: "Mater ti jebem pedersku, šta ti radiš ovdje?"

Nije mi bilo do frke (pogotovo s njim), pa sam pokušao eskivi­rati zovući piće, ali je on odbio, prišao korak bliže i sasvim mi tiho rekao:

"Pederu. U ratu si imao šansu da me isprebijaš. Nećeš je više imati."

Tad smo se dohvatili i, mada nepouzdani svjedoci tvrde da sam ga izubijao, ja se u to ne bih zakleo, jer sam se probudio sa dva slomljena rebra. Poslije toga - ne kažem da se još uvijek bojim Kiketa - kad god ga sretnem, uzvraćamo jedan drugom poglede.

Njegov govori: "Mater ti jebem pedersku."

A moj, s istom mržnjom i prezirom (ne znam kome upućenim) kaže:

"Mater si jebem pedersku."