Pepeljara i luster
Ta rečenica iz neke davne drame, serije (?) mi odzvanja u glavi dok se, nakon tačno sedam godina i šest dana, penjem uz stepenice prema nečem što je nekad bilo moja kuća, dom, a i da upotrijebim tu vrlo rabljenu, seljačku riječ - "ognjište".
U pratnji sam inspektora Bećira i on je taj koji je ovlašten da otpečati moj budući život.
Na vratima, kao krvave rane, ostaju tragovi koje ću čuvati kao dokaz svog poraza ili pobjede.
Donja brava se lako otključava, ali s gornjom je problem.
Nikad u životu nisam imao nijednu bravu, ali je moj "gost", ne bi li se obezbijedio za cijeli život, tim primitivnim izumom, koji je lako razvaliti, promijeniti, kao da se tim komadima željeza može zaštititi od činjenice da je lopov, provalnik i da je pokušao (čak!) da mi otme moje uspomene, ugradio taj "osigurač" sulude ideje da se u tuđe može ulaziti i ostajati "dok anamo tamo neki Dario Džamonja, koji nema ni roda ni poroda, ne rikne od alkohola".
Potpisujem da je stan "useljiv". Valjda u "novomucanju" to podrazumijeva što sam se uselio, a o struji, plinu nema ni pomena...
Svejedno, plače mi se od sreće i zovem Bećira da popijemo piće.
Popijemo pivo na brzaka, a ja se vraćam u svoj stan da legnem na itison progoren peglom. (Ja sam ga progorio dok sam svojoj kćerci Neveni peglao pelene, a ona zaplakala u drugoj sobi.)
Iz dvorišta dopiru tako poznati glasovi:
"Amare, da si ove sekunde došao na ručak. Ili ću ti ja sići i najebati se matere."
Prepoznajem plačljivi glas tog dosadnog djeteta koji me je cijelog života dovodio do ludila:
"Mama (to je ista ona koja mu prijeti da će mu se "najebati matere), samo još malo..."
Samo se pitam da li je to neki drugi Amar ili je to onaj isti?
Tumaram stanom od 38 metara kvadratnih i nema ništa - trideset mojih godina je otišlo u pičku materinu.
Ispod lavaboa nalazim pepeljaru. Jeste, boga mi, moja je - kako da je se ne sjećam:
... 1980. godine smo sjedili u Lovcu, Milica i ja; ona je bila kćerka jednog poznatog funkcionera, a ja sam bio pijan. Na fajrontu sam turio pepeljaru i kriglu u njenu tašnu", a ona se zamrzla.
Zamisli bruke: kćerka "tog i tog" uhvaćena kako krade čaše i pepeljare u kafani!
Sve je prošlo bez incidenta, a mi smo se voljeli još nekoliko mjeseci, sve dok ona, inteligentna kakva je i bila, nije skontala da od mene nema nikakva haira.
Sjedim tu i prosto mi dođe kao neko rodoskrnavljenje ugasiti čik u toj pepeljari...
Natežem toplo pivo iz konzerve i pogled mi padne na luster. Ne mogu vjerovati svojim očima: kreten je ostavio luster?!
Što jest-jest, nije skup, ali kad nekome skidaš i ogledalo iz lavaboa, malo je čudno da ostavljaš luster?
Šta ti bi Irfane? Ili nisi imao vremena, ili si se umorio snoseći moj namještaj?
Ili si mi ga, kao poklon (kao i pepeljaru), maksuz ostavio?
(Što mi onda, Irfane, ne ostavi, što iščupa priključak za telefon?)
Penjem se kod komšije Paše i zovem inspektora Bećira: "Kako bih mogao kontaktirati gospodina Đulbegovića?"
"Pa, ne znam, vjerovatno preko MUP-a. A, zašto?"
"Zato što je zaboravio nešto, pa bih htio da mu donesem."
Silazim i pijem sve bljutavije i bljutavije pivo; luster, jeftini taj-vanski proizvod se na blagom propuhu njiše, a ja se sjećam dana kad ga je moja žena Dijana postavila:
... prethodno je radila u jednoj turističkoj agenciji, a onda došla s posla (ili prije posla) sva uplakana.
"Šta je, bona?"
"Šef mi opalio šamar..."
"Tebi, mojoj ženi?!"
Odem sutra ujutro, uhvatim šefa za gušu, išamaram ga pred cijelim osobljem, a on cvili: "Ona je mene poslala u pičku materinu."
Kilo Idrizović je prebaci u drugu podružnicu gdje ona poče taj dodatni biznis sa tim azijskim "rukojebinama".
I dobro joj je išlo.
Sve mi to, onako, u svjetlu zalazećeg sunca pravi mutljag u glavi i bile bi to, možda, lijepe uspomene da ja, i samo ja, nisam ugasio čik u toj bezvrijednoj pepeljari, da ja, samo ja, nisam ugasio sijalicu koja je gorjela u tom lusteru.
