Posljednji susret
Para sam imao taman toliko da kupim kutiju niške morave bez filtera, da popijem tri piva u Park kafani ili četiri u Korzu. I da se osjećam bijedno i trijezno i da mi svakakve misli padnu na pamet. Ili da odem u dragstor, kupim cigarete, paket viršli (ne sjećam se kad sam zadnji put jeo), flašu mastike i da se opet osjećam bijedno, ali makar bijedno i pijano, uz nadu da mi ništa neće pasti na pamet, da će me mastika držati do jutra, a ujutro...?
Upalio sam svijeću i nasuo si veliku čašu mastike. Kroz otvoren prozor se čula muzika iz jukeboxa u Tilavi na Marindvoru i tako sam imao iluziju da nisam sam, da sam i ja u kafani, da učestvujem u ovom životu, a da nisam samo puki promatrač... Vrijeme sam mjerio po dužini i po nivou mastike u flaši, po broju cigareta preostalih u kutiji: svako pola sata dvije cigarete i jedna čaša pića. Po tom računu bih negdje oko ponoći već bio dovoljno pijan i da zaspim, a da mi nikakve misli ne padaju na pamet, da mi za "doručak", za "popravak" ujutro ostane još mastike i koja cigareta...
Najednom, iako nije bilo ni daška vjetra, plamen svijeće se povio, naglo buknuo, a onda ugasio. Nešto me je diglo s jogi madraca, pokupio sam cigarete i šibicu sa poda i izašao iz kuće...
Nebo nad Skenderijom je narandžasto sjajilo (zahvaljujući neonskim svjetiljkama, a ne nečem neprirodnom), skoro presahla bešumna Miljacka se ljeskala i sjećam se kako sam pomislio kako je teško utvrditi u kojem pravcu teče: gore ili dolje. Bašta Pozorišne kafane je bila pusta, stolice dignute na stolove, iz ražnja je još uvijek bila vrelina i još uvijek se osjećao miris janjećeg pečenja, a tamo, u ćošku, pod gustom krošnjom lipe, žarila se cigareta u mraku...
Na zidu je sjedio moj otac. Bio je obučen u teški, sivi krombi kaput, ali to mi nije izgledalo nimalo neobično, jer takvog ga pamtim kad sam ga zadnji put vidio na nogama. Pušio je cigaretu utaknutu u čibuk u obliku lulice. To mi jeste bilo čudno, jer znam da je taj crni čibuk izgubio jedne davne godine, dok je još bio živ, na plaži u Bristu.
Čekao me je. Skinuo sam jednu stolicu sa stola i sjeo naspram njega, izvadio cigaretu iz kutije i zapalio. "Fino, bogami, više i ne kriješ od mene da pušiš..."
Trebalo je da to zvuči prijekorno, ali, kao i uvijek, zvučalo je neubjedljivo; onda se osmjehnuo (vidio sam to kad mu je lice sinulo od žara kad je povukao dim cigarete). Nastavio je pomirljivo:
"Dobro, de. I ja sam počeo rano pušiti, a sada to nema nikakve veze. Vidim da puštaš brkove?"
Pogladio sam onih par dlačica ispod nosa:
"Od jutros."
"Zajebaješ. Samo se ti zajebaji. U tome si uvijek bio najbolji..."
Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Nekako se njegova cigareta nikako nije gasila, a ja sam već pripaljivao treću. "I?", upitao sam.
Promeškoljio se i kao da se u toj vreloj noći, iako obučen u zimski kaput, stresao od hladnoće. "Zašto si me zvao?", upitao sam.
Oklijevao je malo: "Moram najzad da ti objasnim neke stvari... znaš, kad sam, kad sam...", tražio je pravu riječ, a ja sam samo kimnuo glavom da nastavi, da nije potrebno da mi kaže ono što je već neizrecivo samo po sebi. "Skupilo se. Skupilo se previše toga. Skupljalo se godinama. Još od Nenine smrti. Mislim tvog strica..."
Pregrubo sam ga prekinuo:
"U pizdu materinu. Nisi me valjda zvao samo zato da mi kažeš da mi je Neno bio stric."
"Izvini. Zaboravio sam da sam ti ostavio samo sjećanja." Tužno je uzdahnuo:
"Od tog dana - ni prije nije bilo baš lako - kao da je sve krenulo nizbrdo. Ne baš strmoglavce, nego nekako kurvanjski: taman pomisliš da te je krenulo, da je pošlo nabolje, da su sve pizdarije iza tebe, a onda te opet nešto opiči. Gledao sam kako lagano trunem, kako starim, sjedio pred ogledalom kao stara kurva i brojao bore na licu, brojao dlake kose koje su svaki dan ostajale u češlju; družio se s glupanima i gledao ih kako napreduju, a uz sve to, još i osjećao kako bi mi svako od njih zabio nož u leđa, a nisam mogao skontati zašto? Ni sada ne znam."
"Ali...", zaustio sam.
"Šuti, bar sad šuti i slušaj me šta ti pričam, prvi put u životu: ovo nam je možda posljednje viđenje. Svi su me tapšali po ramenu. Tapšu me i sada. Osjetim to tapšanje kad ti pričaju o meni... Gledao sam te kako rasteš. U prvo vrijeme mi je to predstavljalo jedino zadovoljstvo: satima sam sjedio iznad tvog kreveta i slušao te kako dišeš, kako se smiješiš u snu, brisao ti znojno čelo kad bi te spopale noćne more i ponavljao: To je moj sin, to je samo moj sin, to je moje dijete... Onda - ne znam kada - počeo sam prepoznavati svoje crte u tvojima; kao na dlanu sam, kao u kinu, vidio tvoj budući život - posve nalik mome: stalno gombanje s bijedom, skup poniženja i nezadovoljstava, drogiranje udvoričkim osmijesima nižih od sebe, beskrajni niz zabluda i promašenih pokušaja... Tamo, u bolnici, kad si mi zadnji put došao u posjetu, kad sam te molio da me izvučeš odatle - mada sam znao da je to nemoguće - čuo sam te kako u sebi plačeš od nemoći... Nije mi ništa drugo preostalo: dežurni bolničari, ili spavaju mrtvi pijani, ili jebaju bolničarke, ili kockaju... Otišao sam u klozet, skinuo opasač sa bolničkog ogrtača... Ne sjećam se da je boljelo..."
To meni nije bilo dovoljno: "I to je to?"
Čuo sam glas iz mraka, cigareta se više nije žarila, osjećao se još samo miris mog oca u zraku...
* * *
Ujutro, dok sam prestrašeno i bunovno trljao mamurne oči sjedeći u praznoj bašti Pozorišne kafane, drot je zapisivao: "Dario... kako? ... Džamonja... Ime oca? ... Vlatko... Adresa? ... Kranjčevića broj devet."
Sklopio je notes: "E, moje dijete, šta će ti otac reći kad te vidi takvog?"
Nije mogao znati da je to bio moj posljednji susret s ocem.
